Već više od deset godina pišem ovu kolumnu, ali u nekim stvarima nisam odmaknuo od početnika. Primjerice, potpuno sam zanemario činjenicu da i pravomoćna presuda ima rok trajanja, tj. zastarijeva ako netko tko je pobijedio na sudu ne poduzme korake i provede presudu.
A bilo je potrebno samo malo logički povezati neke slučajeve pa da se povuče paralela s drugim, manje važnim. Primjerice, Zdravko Mamić pobjegao je u BiH da bi izbjegao izdržavanje kazne zatvora i za deset godina, bude li imao strpljenja, trebao bi biti slobodan čovjek. Bilo je, a vjerojatno će biti još sličnih prebjega u BiH i za takve slučajeve znamo (tj. znat ćemo) koji je razlog takvog čina. I sasvim normalno, kao da smo na tome doktorirali, znat ćemo da pravomoćna presuda ima rok trajanja, odnosno da zastarijeva.
E, sad, zašto ovo pišem? Čitam na portalu Legalis slučaj jednoga hrvatskoga građanina koji je imao prometnu nesreću još prije rata u kojoj mu je potpuno uništen automobil. U nastavku priče saznajemo da je donesena pravomoćna presuda u kojoj je pisalo da mu osiguravajuća kuća mora isplatiti odštetu, ali budući da je ubrzo izbio rat ta se osiguravajuća kuća (u stranom vlasništvu) povukla s hrvatskog tržišta, tako da odšteta nikad nije isplaćena. Nakon više od deset godina poslije rata, a možda i više, isti taj osiguravatelj vratio se na hrvatsko tržište pa je oštećeni građanin pokušao naplatiti odštetu. No poručeno mu je da je to nemoguće jer je pravomoćna presuda zastarjela.
Protekle su već tri godine
I sad on na portalu Legalis pita može li pravomoćna presuda zastarjeti, što je i mene, moram priznati, iznenadilo jer o tome uopće nisam razmišljao, iako sam, ponavljam, mogao povući paralelu sa slučajevima onih koji su pravomoćno osuđeni, ali su pobjegli u BiH. Pogotovo me to prenulo jer imam sličnu situaciju. Naime, nakon trideset godina moja je obitelj dobila na sudu vezano uz jednu poljoprivrednu parcelu u Bosni, presuda je pravomoćna, ali druga strana nije u cijelosti isplatila novac iako ona smatra da jest (da sad ne zamaram čitatelje što je tu sporno). Presuda je pravomoćna unatrag tri godine i za to smo vrijeme nastojali izbjeći daljnje komplikacije koje bi izazvalo pokretanje prisilne naplate. Potpuno smo zanemarili da vrijeme prolazi i da će presuda, iako pravomoćna, zastarjeti.
Mi obični ljudi, koji se bavimo svojim poslovima, ne mislimo o tome dok nas ne lupi po glavi. U razgovoru s dvojicom znanaca iskoristio sam priliku i usput ih pitao znaju li da je moguća zastara pravomoćnih presuda. Obojica (inače fakultetski obrazovana) bila su zbunjena rekavši mi da nisu sigurni. Rekao sam im da je moguća, ali da ni ja o tome nisam razmišljao. U spomenutom slučaju s portala Legalis pravni stručnjak je rekao građaninu da je presuda zastarjela ako je prošlo deset godina (i prije rata je bio toliki zastarni rok). Nazvao sam Liderova pravnog stručnjaka Stjepana Lovića koji mi je potvrdio da je tako i sada, napomenuvši da ljudi koji se ne bave pravom zaista najčešće misle da je pravomoćna presuda vječna. Zastarni rok prestaje teći jedino u slučaju da osoba koja je pobijedila pravomoćno na sudu pokrene postupak prisilne naplate. Tim činom više ne vrijedi zastara i oštećena osoba može se naplatiti i nakon, primjerice, dvadeset godina. Ali jako je važno da pokrene postupak prisilne naplate.
Izgubljena svaka šansa
To nije uradio u deset godina nakon pravomoćne presude spomenuti građanin kojem je uništen auto, premda je mogao pokrenuti prisilnu naplatu i u drugoj državi u kojoj je bilo sjedište osiguravajuće kuće. Zbog toga je izgubio svaku mogućnost naplate štete. No barem za moju obitelj ima još vremena, što ćemo napraviti.
U svakom slučaju, oni koji budu čitali ovu priču, a imaju neki ‘benigni‘ slučaj, trebaju znati da pravomoćna presuda zastarijeva bez obzira na to koliko sudski predmet bio važan ili nevažan. Ja sam nešto naučio; nadam se, i čitatelji (oni koji to nisu znali).
POST SCRIPTUM
Ovoj pomalo neobičnoj temi u ‘Pravdi‘ dodao bih još kratak komentar o još neobičnijoj temi – obračunu s ustaškim sljedbenicima. Mediji pišu da je većina od dvanaest navijača koje policija sumnjiči za izgrede na nogometnoj utakmici između Hrvatske i Turske, među kojima je i pjevanje ustaške koračnice, ekspresno nepravomoćno osuđena na trideset dana zatvora, a jedan navijač na šezdeset dana. Zanimljivo je kako se s tim ekstremima brzo obračunamo kad nam zaprijete kaznama (UEFA) pa bi, očito, bilo najbolje da nas Bruxelles kažnjava svaki put kad netko pokuša slično. Jer u takvim slučajevima ne funkcioniraju kršćanski principi kojima se dičimo, nego pražnjenje džepova.