Novi ministar gospodarstva ovih je dana izazvao buru smijeha jer je na semaforu petnaest minuta čekao da se upali zeleno. Velik dio javnosti ismijao je novog ministra i pokazao prijezir prema njemu, možda najviše zbog toga što su gledajući njega prepoznali sebe
Ispričat ću vam priču o tome što se meni, ne baš pametnom čovjeku, pritom poprilično zaostalom, Bosancu s dna kace, dogodilo davne 2006. kada sam boravio u Americi. I danas kad god razgovaram o tome s prijateljima i rodbinom, od srca se nasmijemo. Dobro, nekom sa strane to možda neće biti smiješno, a netko će se pak čuditi kako sam mogao biti toliko glup.
Elem, bilo je to u Des Moinesu, glavnom gradu države Iowe, u koji sam stigao nakon putešestvija po državi New Yorku. Bila je prva polovina svibnja, baš kao i sada. Bratić i ja ležali smo svaki na svom kauču u dnevnoj sobi i ljenčarili. Prethodnu noć obišli smo reprezentativan dio američke kulture koji sam žarko želio upoznati iz prve ruke. Bili smo u striptiz-klubu. Nije nas se nešto dojmio, bilo nam je toliko dosadno da su nas u ranim jutarnjim satima izbacili van kao posljednje goste.
I tako mi ljenčarimo, analiziramo svoj posjet iz prethodne noći, kadli pita mene buraz: 'Hoćemo li pogledati neki film iz videoteke?' Odgovorih mu potvrdno i nastavih ležati na kauču. I buraz isto. Ni makac. Nakon dvije-tri minute lijeno ustadoh protežući se i zijevajući i lagahno kročih prema svojoj sobi. Bacih pogled po ormaru, uzeh kožnjak (taj je svibanj bio hladniji nego inače), navukoh ga na sebe i laganim korakom vratih se u dnevnu sobu. Buraz i dalje leži. Odoh do kuhinje, napih se vode, vratim se, a on i dalje leži.
Što se čeka?
'Hajde!' rekoh ja, pomalo već nervozan što se izležava. On podignu glavu tek toliko da je malo okrene prema meni, pogleda me u čudu i pita: 'Kamo?'
'Pa u videoteku', rekoh ja pokazujući mu da sam se već odjenuo. Ništa ne reče, samo se njegov izraz lica kao mješavina prijezira i (pod)smijeha polako gubio kako je okretao glavu natrag – prema televizoru. Nakon nekoliko sekundi iritantno lijenim pokretom desne ruke uzeo je daljinski dok sam ja i dalje stajao iznad svoga kauča s velikim upitnikom iznad glave. On pritisnu nekoliko tipki na daljinskom i na televizoru se pojavi ponuda filmova koje nastavi listati (također daljinskim), pitajući me što želim gledati.
Ostao sam u čudu. Pa ovi Amerikanci uopće ne moraju ići u videoteku da bi pogledali film iz videoteke! Onako odjeven u jakni počeh se smijati sâm sebi, a onda i buraz okrenu glavu smijući se. Dakle, nisam imao pojma da Amerikanci to imaju, kao što za dosta toga nisam imao pojma da imaju.
Njima je to bilo normalno, ali kod nas na Balkanu ta mogućnost narudžbe filmova iz videoteke putem kabelske televizije (ili pak snimanja emisija, gledanja emisija emitiranih nekoliko dana prije...) stigla je nekih pet ili šest godina poslije. Otišao sam u sobu, odložio jaknu u ormar, vratio se u dnevnu sobu i prostro se po svom kauču. Naručili smo film. Naravno, ponavljam, svaki put kad se toga sjetimo, smijemo se.
Sad su svi pametni
Svoje iskustvo s Amerikom ispričao sam jer mi ovih dana mnogi koji ismijavaju novog ministra gospodarstva Davora Filipovića stvarno idu na živce. Čude se ljudi što je ministar, kada je boravio u Americi, čekao petnaest minuta da se upali zeleno svjetlo kako bi prešao cestu iako je mogao odmah stisnuti tipku na stupu semafora i ono bi se upalilo. Isti ti sigurno se čude i meni što nisam znao da ne moram ići u videoteku da bih naručio neki film.
Čude se i ismijavaju Filipovića, pitajući se s užasnutim izrazom lica dok ga intervjuiraju kakvog smo to ministra dobili, iako većina njih tada ne bi isto tako shvatila da treba pritisnuti tu tipku da se upali zeleno na semaforu. Sada se mnogi od nas prave pametni, a zapravo su pametnjakovići koji nastoje sakriti istinu o svom neznanju.
Jer možda je problem u Filipoviću i meni što smo Bosanci (dakle, barem mene ne krasi neka inteligencija), ali budimo pošteni – kad su u pitanju ovakva iskustva s Amerikom, htio to netko priznati ili ne, u ovome pametnijem dijelu Balkana – svi smo mi Davor Filipović. Ili svi smo mi Bosanci.
Zato pustite čovjeka da radi svoj posao, a nakon stotinjak dana možemo napraviti prvi rezime je li njegovo imenovanje pun pogodak ili čisti promašaj. E, to se onda zove kritika, dame i gospodo 'kritičari'!
POST SCRIPTUM
Kad je novi ministar Filipović rekao da je čekao da se upali zeleno svjetlo jer nije htio kršiti propise (što je također posredno ismijano), mogu također iz iskustva reći da je kultura poštovanja propisa u Americi, i to onih najbenignijih poput toga, mnogo veća nego što je kod nas. A i kazne su mnogo veće.
Jer ono što sam vidio boraveći dva mjeseca u Americi, to je država reda (daleko od toga da nema kriminala) i, prema mome mišljenju, to je jedan od razloga zašto je toliko moćna.