Izmjene i dopune Zakona o poljoprivrednom zemljištu nisu potpuno otklonile bojazan poljoprivrednika da će se zemlja pravednije dodjeljivati u zakup. Primjer stočara iz Like govori upravo o tome. Ako izgube zemlju, teško će se pomiriti s tim
Prošlog petka Hrvatski sabor izglasao je izmjene i dopune Zakona o poljoprivrednom zemljištu. U Ministarstvu poljoprivrede smatraju da su njime poboljšani kriteriji za davanje u zakup zemljišta i da će se ubrzati natječajni postupci. Poljoprivrednici koji se koriste tom zemljom nisu baš sigurni u to.
Naime, baš tog petka bio sam sa skupinom novinara u Lici, gdje smo bili gosti tvrtke Natura Beef u vlasništvu Mladena Kušekovića. Bez obzira na to što bi se moglo mnogo toga ispričati o njegovoj farmi u Udbini, a što je ispričano na Liderovu webu, u ovoj kolumni posvetio bih malo više pozornosti Zdeni Ramljaku, vlasniku OPG-a pokraj Korenice. Sâm nas je Kušeković odvezao do obitelji Ramljak koja je primjer, kaže, da i mali stočari mogu uspješno poslovati.
Upravo naši domaćini Ramljaci i Kušeković, dugogodišnji stočari, smatraju da je sustav bodovanja dodjele zemlje u zakup i dalje nejasan, odnosno dosadašnji posjednik nije siguran hoće li dobiti 'novi mandat' kad mu istekne ugovor o zakupu. Pročitao sam što u Zakonu piše o sustavu bodovanja i moram priznati da nisam siguran tko tu ima pravo, država ili naši domaćini.
Žele investirati, a ne mogu
Možda razjašnjenju mojih dvojbi može poslužiti upravo primjer obitelji Ramljak, koja je pomalo zabrinuta hoće li u kolovozu, kad Zdeni istekne ugovor o korištenju dijela državnoga poljoprivrednog zemljišta, imati prednost u odnosu na moguće konkurente za novi zakup. Riječ je o obitelji tri generacije radno sposobnih ljudi; Zdeno sa suprugom treća je generacija, a četvrta su mala djeca. Odavno su se doselili, kad nitko nije htio doći u ta ruralna područja tada zapuštenih pašnjaka. Sagradili su lijepu kuću i odlučili se ondje trajno nastaniti. Inače su podrijetlom iz Bosne, iz Viteza. Iz njihova govora i onoga što su nam ispričali vidljivo je koliko im je stalo do posla u Lici. Imaju tisuću ovaca, uložili su velik novac u ekološki uzgoj, zato bi im dobro došlo još nekoliko desetaka hektara zemlje. No zadrže li i ovo, bit će dobro.
Djed Josip Ramljak, na kojeg smo naišli hodajući do ovaca, emotivno govori o mogućem gubitku zemlje iako su dugogodišnji posjednici, što je prvi kriterij koji ispunjavaju (dobit će za to trideset bodova; uključujući druge kriterije ukupno je moguće osvojiti ih sto). No nisu, primjerice, mljekari, za što se također dobije trideset bodova.
Baš sam ga promatrao dok je govorio o tome. Boja glasa i namrštenost pokazuje da bi gubitak zemlje doživio kao veliku nepravdu. Njegov unuk Zdeno naizgled je mirniji, barem sam stekao takav dojam, dok objašnjava da je toj obitelji trebalo mnogo vremena da stekne sve što ima i da bi željeli dalje investirati u stočarstvo, ali ne usuđuju se jer ne znaju s koliko će zemlje raspolagati.
Objektivno subjektivan
Naravno, barem prema onome što sam vidio u najnovijim zakonskim izmjenama i dopunama, Zdeno i obitelj mogu računati na još neke bodove u natjecanju za dobivanje zakupa zemlje, čak će imati prednost budu li imali jednak broj bodova kao konkurenti jer je kriterij dosadašnjega posjednika najjači. Ali trebalo je uvesti i druge kriterije. Primjerice, rekli su nam naši sugovornici, problem možda i nije u tome da se na natječaj javi netko tko se želi profesionalno baviti poljoprivredom, kao što to radi OPG Ramljakovih.
Problem je što se javljaju oni koji uza svoj posao, najčešće u državnoj službi, osnuju OPG, dobiju zemlju i na kraju ništa ne proizvode, ali dobivaju dobre poticaje. Prema mome mišljenju, takvi bi zemlju dobili samo ako je nitko ne želi. Osim toga, smatraju naši sugovornici, samo oni koji plaćaju porez trebaju dobivati poticaje i zemlju. Možda je to nedostatak tih izmjena i dopuna, ako sam dobro razumio sugovornike, koji su nas baš lijepo primili i pokazali da u našoj zemlji ima lijepih primjera poljoprivrednika koji žele ulagati.
Iako ne bih smio stati na stranu Ramljakovih tijekom budućeg natječaja jer moram nastojati biti objektivan, priznajem kako smatram da bi bilo šteta da ta obitelj koja je mnogo uložila i koja želi živjeti u Lici ostane bez komada zemlje. Ali neka pobijedi najbolji.
POST SCRIPTUM
Još je jedna zanimljivost vezana uz obitelj Ramljak: jedan od najvećih kupaca njezine janjadi mesar je u Zadru i za svu janjad koju prodaju kupcima isporučuju račun. Uredno vode knjige i sve ovce koje imaju prijavljene su u sustav. Državi plaćaju sve poreze, kažu, a u stočarstvo bi ulagali i bez poticaja; bez njih su i krenuli taj posao. Smatraju da su poticaji dobrodošli, ali da nisu presudni za odluku o bavljenju stočarstvom ako netko zaista želi živjeti od toga. Vjerujem da su takvi u manjini u Hrvatskoj.