Zbivanja u Siriji i oko nje novi su kamenčić u mozaiku ukupnoga geopolitičkog preslagivanja ne samo na Bliskom istoku već i u Europi, s izglednim ozbiljnim posljedicama za Europu, pa i za neposredno hrvatsko okružje, u procesu čiji je budući razvoj potpuno neizvjestan
Prema prvim vijestima neobični sirijski rat završio je u rekordnom roku, predajom vojske i države islamističkom vođi Abu Mohamedu al-Džulaniju i bijegom bivšeg predsjednika diktatorskih manira Bašara al-Asada u Moskvu. No već prve analize zbivanja upućuju na to da je pravi, krvavi rat u Siriji vjerojatno tek pred vratima. U svakom slučaju, zbivanja u Siriji i oko nje novi su kamenčić u mozaiku ukupnoga geopolitičkog preslagivanja ne samo na Bliskom istoku već i u Europi, s izglednim ozbiljnim posljedicama za Europu, pa i za neposredno hrvatsko okružje, u procesu čiji je budući razvoj potpuno neizvjestan.
Slika je mnogo kaotičnija
Najjednostavnije je iščitati geopolitičku potku tog procesa. Rusija je, otkazavši pomoć svom štićeniku al-Asadu, odustala od svoga kontrolnog paketa dionica u Siriji koji je osvojila 2017. pomogavši mu poraziti borce al-Bagdadijeve Islamske države i održati režim. Nije to samo znak trenutačne slabosti Putinove Rusije, već prije svega rezultat procesa stvaranja nove geopolitičke karte svijeta. Putin je, vjerojatno, tako brzo dignuo ruke od al-Asada i Sirije da bi Rusiji osigurao bolju poziciju u mirovnom aranžmanu za Ukrajinu. Ali i drugdje, u planiranoj zoni utjecaja ‘ruskog svijeta‘. Iran, koji je vojno oslabljen izraelskim napadima na svoju vojnu strukturu i praktički eliminacijom zapovjednoga personala proiranskog Hezbolaha u Libanonu, a politički unutarnjim previranjima, u kratkom je roku izgubio dominantan utjecaj na Bliskom istoku. Erdoğanova Turska, koja je očiti patron al-Džulanijeve pobjede i preuzimanja vlasti, postaje u sljedećem razdoblju ključni igrač u Siriji.
Izrael, koji ubrzano uništava Asadova vojna postrojenja u Siriji i zauzima kote s kojih osigurava svoje sjeverne granice, učvrstio je svoju poziciju najsnažnije bliskoistočne države. Bidenova administracija diskretno pokazuje simpatije za prevrat u Siriji jer je proruski i proiranski diktator Asad bio njezin označeni neprijatelj. Vjerojatno je imala i neke uloge u izvedbi prevrata. Međutim, kada se na stol stave opcije mogućeg razvoja događaja u Siriji, slika je mnogo kaotičnija, krvavija i neizvjesnija nego što sugerira slagalica geopolitičkih utjecaja.
Al-Džulani nije nikakav Martin Luther King koji donosi ljudska prava i zapadnu demokraciju napaćenom stanovništvu Sirije nakon sedam i pol desetljeća krvave diktature obitelji Asad. Al Džulani uvjereni je džihadist, mlađa varijanta Osame bin Ladena, koji je iz pragmatičnih (političkih) razloga, da ugodi zapadnim simpatizerima, obećao obrijati bradu i zadržati ambicije šerijatske države u granicama Sirije. U najboljem slučaju to je koncept sličan talibanskom u Afganistanu, bez ambicija stvaranja velikoga kalifata kakve je imao osnivač Islamske države i njegov bivši šef Abu Bakr al-Bagdadi. Njegova ‘vojska‘ također nije imanentno njegova, nego je riječ o konglomeratu boraca raznolikih političko-vjerskih uvjerenja, pod turskim pokroviteljstvom, koja je podložna unutarnjim sukobima i raspadanju.
Novi pritisak sirijskih izbjeglica
Sirija je etnički i religijski najkompleksnija država Bliskog istoka: uz relativno većinsku sunitsku islamsku zajednicu, kojoj pripada i nova vlast, i manjinske šijitske alavite, kojima su pripadale vladajuća obitelj al-Asad i glavnina državne nomenklature, tu su i velike zajednice Kurda (na sjeveru), Druza (na jugu), preostali kršćani... K tome je doslovce ekonomski slomljena i politički raspadnuta država. Zato i nije upitno hoće li postati poprište novoga građanskog rata, nego koliki će kaos on proizvesti i hoće li zahvatiti i druge bliskoistočne države. To je vrlo vjerojatna opcija. A ni neki novi pokušaj stvaranja velikoga kalifata ne može se unaprijed odbaciti.
Za EU to znači novi pritisak sirijskih izbjeglica, novi pritisak na tzv. balkansku rutu i novi pritisak na hrvatske granice. Osobito ako granice Srbije i BiH ostanu propusne. To znači porast Erdoğanova kapaciteta za ucjenjivanje EU-a i porast njegova utjecaja na Balkanu. Nije isključeno da za predaju Sirije Putin ishodi neke popuste ruskom (i srpskom svijetu) i na balkanskom igralištu, što će Hrvatsku učiniti dodatno ranjivom, stavljajući je doslovce na prvu crtu velikog sukoba između Istoka i Zapada. Iza sebe ima EU koji nema jačeg odgovora u ovoj krizi od zamrzavanja prijava za azil sirijskim izbjeglicama. Zato je sada osobito važno da Hrvatska, ponajprije gradnjom Južne plinske interkonekcije u BiH, osnaži svoje američko partnerstvo. Pa makar (i) Dragan Čović morao otići u Moskvu.