– Halo, Autobusni kolodvor Zagreb?
– Daa?
– Jesam li dobio direktora?
– Zastupnik podružnice, izvolite.
– Predstavnik sam investitora koji je zainteresiran otvoriti šoping-centar u sklopu Autobusnoga kolodvora.
– Gledajte, mi već imamo prodavaonice s prehrambenim proizvodima, suvenirnicu, Tobacco shop, Tisak te ostale kioske, punkt Hrvatske lutrije, ljekarnu…
– Dobro, ali zamislite tu veliki šoping-centar, s pravim supermarketom, ogromnom garažom, multipleksom…
– Pa nemamo mi toliko prostora…
– Ma kako nemate, tko se vozi sad u koroni… A i država ulaže u željeznicu, uskoro će se svi putnici vratiti vlakovima. Vi ćete propasti.
– Ne možemo mi propasti, mi smo dio Zagrebačkog holdinga.
– A tko sad uopće zna što će biti s Holdingom! Možda vas Tomašević gurne u privatizaciju, a onda…
– Jooj, imate pravo, svašta se priča.
– A to bi bio strašan potez. Kolodvor bi opstao bez obzira na promet zahvaljujući šoping-centru koji bi smio raditi sve nedjelje u godini, a ne samo 16 nedjelja.
– O čemu vi to?
– Pa o novom Zakonu o trgovini. Svake nedjelje smjet će raditi samo prodajni objekti na kolodvorima, u zračnim i trajektnim lukama, brodovima, zrakoplovima i trajektima i u sklopu još nekih ustanova poput bolnica i vjerskih objekata. Mi bismo imali fantastičnu prednost, i to dvostruku: položaj i radno vrijeme.
– Zanimljivo, šteta da se niste javili ranije...
– Pa kad prije nije bilo tog ograničenja.
– Hm, a kako ste uopće to zamislili, treba sve dramatično promijeniti…
– Ma, to je najmanji problem. Možemo odmah prepoloviti broj perona i staviti ih u podrum…
– Ne može u podrum zbog auspuha.
– Onda nek' ostanu u prizemlju nove zgrade…
– Ali ovo je nova zgrada.
– Ma kako nova? Građena je još za Univerzijadu, prije 34 godine. A to se može lijepo dignuti na više etaža, i u zrak i pod zemlju.
– Ma da, ali kako?
– Bez brige, imamo čovjeka. Naš vam Otica radi sve, od šoping-centara do stadiona. Pa mogli bismo i stadion napraviti na krovu, kao u Monte Carlu!
– A dozvole?
– Ako je dozvolu za nebodere mogao dobiti VMD centar u susjedstvu, mogli bismo i mi, zar ne?
– S Bandićem bi išlo, samo vidite kako ga sad jadnog i pokojnog razvlače zbog ovih Vrtova svjetlosti…
– Pustite Bandića, hajde da uvjerimo Tomaševića da kontrira Plenkovićevu zakonu…
– E, to bi moglo biti zanimljivo. Samo, ja vam ne mogu do njega, a i teško da ću ovdje ostati. Ali ako trebate čovjeka za taj projekt, eto vam mog privatnog telefona…
– Pa dobro, šteta što nam ne možete pomoći iznutra. Bok.
…
– Halo, pajdo, ništa od ovog s Autobusnog. Frka ga je, a i misli da će odletjeti. Nego, da vidimo s kim se još može razgovarati. HŽ ne dolazi u obzir jer je u državnom vlasništvu. Ali Sveučilišna bolnica bi mogla biti zanimljiva, malo je izvan grada, ali tamo ima mjesta kol'ko hoćeš, samo će gradnja malo potrajati. A da vidimo i nekoga iz Crkve? Prebendari nisu imali sreće, ali možda bi se moglo nešto ispod katedrale ili u sklopu crkve Sveta Mati Slobode na Jarunu. Jedino bi nas to s Kaptolom više koštalo…
Ovaj razgovor plod je autorove prljave mašte.