Lješnjak nije uključen u školsku shemu prehrane zbog toga što su neka djeca alergična na orašaste plodove. Međutim, ključni je sastojak mnogih namaza koji se poslužuju u školama, a, osim toga, u shemu su uključeni jagode i mlijeko, koji također izazivaju alergiju
Moja djeca, učenici nižeg razreda osnovne škole, relativno često budu pozvana na rođendane svojih prijatelja. I onda moja supruga preuzme zadatak kupovanja darova, u čemu uvijek pretjeruje, iako moram reći da nije ona ta koja je nametnula takav trend. Bez razloga se djeci kupuju skupocjeni darovi, od kojih dio nikad i ne otvore, ali razumijem da je vrlo teško nekomu kupiti dar od 15 eura kad je on tvojoj djeci kupio nešto za 80 eura. To kažem usput jer sam to morao izbaciti iz sebe, ali tema o kojoj ovaj put želim pisati zapravo je vrsta hrane koju djeca jedu u školi, na što me potaknula rasprava o pravilniku (predugog naziva) koji priprema Ministarstvo poljoprivrede.
Za razliku od nas koji smo na rođendane pozivali svoje prijatelj(ic)e k sebi u stanove ili kuće, pri čemu su najviše stradale naše majke, danas se te proslave organiziraju u igraonicama. Još dok su bila u vrtiću, moja djeca imala su prijatelja koji je bio alergičan na orašaste plodove toliko da ih nije smio ni dodirnuti. Usprkos tomu i moja djeca, ali i djeca drugih roditelja uvijek su ga pozivala na rođendane, a i njegovi su mu roditelji redovito organizirali takve proslave. I uvijek je bilo orašastih plodova ili slatkih namaza od kikirikija, lješnjaka ili bilo kojega drugog sličnog ploda, samo se znalo da za njega mora postojati poseban režim i da treba pripaziti da se ne približava takvim slatkišima.
Prihvatljivi rizik
Ali ne samo to: vlasnici igraonica svaki bi me put pri ugovaranju termina pitali je li koje dijete alergično na neku hranu i što smije jesti. Onda bi oni sami organizirali za njega neku hranu ili bi pak roditelji dječaka koji je alergičan posebno za njega pripremili hranu te bi bio pod posebnim režimom organizatora slavlja. Iako ne znam jesu li dječakovi roditelji strahovali dok je trajalo dječje slavlje (čini mi se da nisu jer je njegov otac bio opušten kad god smo ostali na piću čekajući djecu), činjenica je da se do sada nije dogodio incident iako ta alergija nije bezazlena. Doduše, uvijek je moguća ljudska pogreška pa da dijete izmakne kontroli (sad je dovoljno velik da sâm zna što ne smije jesti), ali uz dobru organizaciju rizik je roditeljima bio prihvatljiv. Dakle, svaki put sve bi proteklo u redu, pokupili bismo djecu i otišli kući.
Kao što sam naveo, priča o tom dječaku koji ima ozbiljnu alergiju na orašaste plodove pala mi je na pamet nakon što sam pročitao raspravu o Pravilniku o provedbi nacionalne strategije za provedbu školske sheme voća i povrća te mlijeka i mliječnih proizvoda. Vrijedit će od sljedeće godine pa do školske godine. 2028./2029. Raspravu je izazvala činjenica da lješnjak nije uključen u školsku shemu jer je iskustvo pokazalo da su neka djeca alergična na orašaste plodove, kao što je i prijatelj moje djece. Međutim, takvim rješenjem nezadovoljni su proizvođači lješnjaka, a čini mi se da imaju razloga i biti.
Naime lješnjak, kako navodi jedan, ključni je sastojak mnogih namaza koji se poslužuju u školama, a, osim toga, ističe, nudi ‘značajne zdravstvene prednosti u svojim prirodnim, neprerađenim oblicima. Bogat je izvor zdravih masti, proteina i esencijalnih mikronutrijenata poput vitamina i minerala, ključnih za rast i razvoj djece‘. Proizvođače lješnjaka vjerojatno najviše iritira to što su u shemu uključeni jagode i mlijeko, koji imaju, tvrde, veću alergijsku pojavnost.
U jelovnicima sve piše
Sve navedeno je činjenica. Iz jedne su se zadruge također uključili u raspravu ističući da su ‘detaljnim proučavanjem javno dostupnih menija u školama utvrdili da velika većina škola svojim učenicima servira namaze koji sadržavaju lješnjak‘. Dakle, ovdje govorimo o nedosljednosti Ministarstva poljoprivrede, a ako znamo da su odobreni drugi proizvodi koji u najmanju ruku jednako izazivaju alergije kod djece, onda je to već, vjerujem nenamjeran, oblik diskriminacije. Osim toga, na taj način kažnjavamo većinu djece kojoj ne smetaju orašasti plodovi. Zato bi bilo dobro da se razmisli o primjedbama proizvođača lješnjaka, jer čak i da nema tog diskriminirajućeg faktora, iskustvo djeteta koje je išlo u vrtić s mojom djecom pokazuje da se sve može organizirati.
POST SCRIPTUM
Imam osjećaj da je prijedlog pravilnika pisan kao da je njih pet-šest sjelo za stol, ispijalo kave i onda odlučivalo: ‘Jagode svakako, mlijeko također, lješnjak… E, to ne može! Čuo sam da ima djece koja su alergična na orahe, kikiriki, lješnjak…‘ I onda su se svi složili s njim jer im se nije dalo gubiti vrijeme na raspravu o tome. Malo karikiram, ali upravo mi se takva slika stvara kada zamislim okupljanje pisaca tog pravilnika.