Prosvjetari nerviraju znatan dio poduzetnika jer nisu na tržištu, a traže veće plaće bez obećanja što će dati zauzvrat. Istodobno poduzetnici zavide učiteljima na hrabrosti i odlučnosti da se žestoko suprotstave Vladi
Što bi dao da si na mom mjestu, da te mrze, a da ti se dive... – ovi stihovi iz davno napisane pjesme Bijelog dugmeta nekako su se nametnuli nakon svakodnevnog praćenja štrajka prosvjetara, koji ne odustaju od zahtjeva za povećanje koeficijenta koji im određuje visinu plaće. I koji su, uz odziv članstva od čak 92 posto, u utorak krenuli u opći štrajk. Izrazi 'mrziti' i 'diviti se' ipak su prejaki. Prije bi odgovarala kombinacija: nerviraju nas, ali im istodobno zavidimo. Nastavnici i njihovi sindikati nas iz realnog sektora nerviraju jer, umjesto da traže korjenite promjene u obrazovnom sustavu, inzistiraju na većim plaćama. Jer u drugim dijelovima javnog sektora plaće su veće. Kao da novinari ne bi htjeli imati plaće kakve danas imaju IT-ovci. Nerviraju i zato što znamo da među štrajkašima ima bar dvadeset posto onih koji bi na račun svoga rada, da su u privatnim tvrtkama, odavno bili otpušteni. A, budimo iskreni, nerviraju nas što razbucavaju stanje na koje smo se naviknuli. Stvari idu nagore, ali nekakav se minimum funkcija održava, pa smo time zadovoljni.
Kad nemaš to izgubiti
Tu već dolazimo na dio gdje im počinjemo zavidjeti. Oni se usude što se mi ne usudimo! Većina drugih obespravljenih i frustriranih skupina odustala je od bunta. Pomirila se sa stanjem. I mi poduzetnici povremeno dignemo glas (Deranja, Tedeschi, Roglić...), ali poduzetnici nisu u prilici ići u štrajk, nemaju kolektivni ugovor s državom. Prestanak rada, obustava izvoza ili neplaćanje poreza znače siguran kraj tvrtke. Naravno, dobra je to izlika, tko je ima. Postoje načini kako žešće komunicirati s Vladom i državom, ali tu nedostaje visok stupanj jedinstva. Kakvo među nastavnicima postoji. Poduzetnici misle da još imaju što izgubiti. Prosvjetari, prema svemu sudeći, ne misle da više imaju što izgubiti. Pa su i hrabriji.
Ako se sad isključi emocionalna kombinacija (mrziti – diviti), štrajk prosvjetara može biti lakmus-papir za mnoge odnose u hrvatskom društvu. Prvo, raspadnuti sustav vrijednosti unutar zajednice morao se prelomiti na školstvu. Svi mi jedni drugima, kad se pojavimo u ulozi pružatelja ili korisnika neke usluge, zarazno, postajemo grubi, netolerantni i nepošteni. Dugogodišnja profesorica požalit će se da je dio djece 'nemoguć'. Ali kad upozna njihove roditelje, djeca su, zapravo, još i dobra. Pritisci da se ne smiju davati loše ocjene, koje onda potvrdi i neka prosvjetna inspektorica, zaista povećavaju frustracije. Kad polovina maturanata na kraju bude odlična, to mora imati loš epilog. Većina institucija posljednjih se godina ubrzano urušava. U većini to se događa u tišini. Ali, budući da svako pravilo ima iznimke, evo, školstvo se, kao iznimno važna, a zanemarena institucija, raspada glasno.
Neuvjerljiva Vlada
Kad se konstatira da je društvo sve bolesnije, dolazi se do vlasti koja bi trebala biti elita i koja bi morala zaustaviti propadanje i raspadanje. Sasvim razumljivo, Vlada koja nema program osim šminkerske priče o 'trokutu uspješnosti' (uravnotežene financije, reforme i investicije) mora doći u situaciju da u nekom dijelu ipak dođe do reakcije. Neće svi šutke otići u Irsku. Neki će se prije ipak i pobuniti. S tim da prosvjetari nisu nepoželjni bundžije za Plenkovića i ekipu. Štrajkaši, kratkoročno, ugrožavaju djecu. Ali tu nema dramatičnosti. Još nijedno dijete nije stradalo zbog štrajka. Da su se premijeru ozbiljnije pobunili policajci ili zdravstveni djelatnici, to bi za rejting stranke na vlasti (zar je bilo što političaru važnije od toga?) bilo opasnije.
Osim toga, prosvjetari nemaju neki lobi u dubokoj državi. S jakim lobijima (odvjetnici, suci, javni bilježnici...) Vlada se potiho dogovori za ustupke. Primjer su uvjeti za uvođenje eura. Institucije Europske unije tražile su liberalizaciju usluga u cjelini. Onda su počela lobiranja i na kraju su u službenom dokumentu ostali samo inženjeri i saloni za masažu. Ostali su tiho lobiranjem uspjeli dobiti ustupke.
Kad je o sudbini prosvjetarskog štrajka riječ, moguća su bar tri scenarija. Prvi je, najmanje izgledan, da bi ovaj štrajk mogao biti fitilj koji će zapaliti i druge nezadovoljne skupine. Ipak, takvo što izglednije je u uspješnoj Češkoj nego u sporovoznoj Hrvatskoj. Druga je krajnost da će i prosvjetari od ove godine odustati od borbe i da će pustiti da se obrazovanje nastavi urušavati. Treći je, najizgledniji scenarij, da će štrajk prosvjetara postati usamljeni relikt prošlosti i da će na kraju biti atrakcija za turiste. Kao obilazak posljednje kovačnice u selu.