Očekuje se da će brojno američko izaslanstvo na šezdeset prvoj Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji prvi put programski formulirati novu američku vanjsku i sigurnosnu politiku prema Europi te američku ulogu u novome globalnom poretku koji upravo nastaje
Prije osamnaest godina organizatori Minhenske sigurnosne konferencije kao posebnog su gosta pozvali ruskog predsjednika Vladimira Putina, tada globalnu političku zvijezdu u usponu. Njegov govor pred obrambeno-sigurnosnom elitom transatlantski orijentirane Europe u veljači 2007., retorički usmjeren protiv američkoga globalnog unilateralizma i NATO-a, sedam godina poslije prepoznat je kao ruska imperijalna platforma utemeljena na zasadama nekadašnjega Ruskog Carstva, u granicama manje-više nekadašnjega Sovjetskog Saveza. Prepoznat je, zapravo, tek nakon što je u ožujku 2014. Putin anektirao Krim. A ‘znamenit‘ je postao nakon njegove invazije na Ukrajinu u veljači 2022.
Trump zatvara krug
Šezdeset prva Minhenska sigurnosna konferencija, koja se održava ovoga vikenda, okupit će europsku obrambeno-sigurnosnu elitu, uključujući šezdesetak šefova država i vlada, u najizazovnijim okolnostima nakon Drugoga svjetskog rata. Nakon što je u proteklih osamnaest godina Vladimir Putin postao glavni rušilački akter postojećeg poretka, iznad svega OESS-ovih načela o nemijenjanju državnih granica silom, novi/stari američki predsjednik Donald Trump sada zatvara krug napuštajući doktrinu prema kojoj je SAD politikama internacionalnog liberalizma s pomoću međunarodnih institucija i unilateralnim vojnim intervencijama nastojao održati ulogu dominantne svjetske sile. Europska unija kao (geo)politički izraz europskoga kontinenta osobito je zabrinuta zbog Trumpova napuštanja poslijehladnoratovskoga konsenzusa prema kojem je SAD, u sklopu NATO-a, jamac europske obrane i sigurnosti. A sve to događa se u okolnostima u kojima pred svojim granicama EU ima dva otvorena ratna sukoba – rusko-ukrajinski i bliskoistočni – bez realne snage da presudno utječe na njihov ishod.
Stoga je najviše pozornosti na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji unaprijed usmjereno na američko izaslanstvo, koje dolazi u jakom sastavu, predvođeno potpredsjednikom SAD-a J. D. Vanceom, uza sudjelovanje državnog tajnika Marca Rubija, Trumpova posebnog izaslanika za Ukrajinu generala Keitha Kellogga i brojnog izaslanstva kongresnika. Očekuje se da će pred sudionicima konferencije oni prvi put programski formulirati novu američku vanjsku i sigurnosnu politiku prema Europi, kao i američku ulogu u novome globalnom poretku koji upravo nastaje, a čiji su ključni elementi i čimbenici predmet analize godišnjega sigurnosnog izvješća Minhenske sigurnosne konferencije objavljenoga ovih dana.
Najzanimljiviji mi se u tom izvješću, naslovljenom ‘Multipolarizacija‘, čini zaključak da je ‘multipolarizacija‘ svjetskog poretka proces koji istinski traje iako ‘multipolarnost‘ kao ciljani globalni poredak vjerojatno nikad neće biti postignuta. Već je ta deklarirana težnja prema ‘multipolarnosti‘ u službi stvaranja novoga bipolarnog poretka s Kinom i SAD-om kao supersilama, a kao mamac ambicioznijim državama najviše ga upotrebljava Kina.
‘Osobito težak izazov za EU‘
Druga zanimljivost povezana je s istraživanjem očekivanja od budućega multipolarnog svijeta u državama BRICS-a predvođenima Kinom i u državama G7, (nekad) najrazvijenijim zemljama (pro)zapadnog svijeta. Dok u državama članicama prokineskoga BRICS-a, u kojima živi gotovo polovina svjetskog stanovništva, većina s optimizmom gleda na novi, multipolarni svijet, u razvijenim državama G7 samo se u SAD-u danas na budućnost gleda s optimizmom. Ta psihologija rezigniranoga gubitnika zapadni svijet u startu dovodi u podređen položaj u toj utakmici. U analizi država koje traže svoju priliku u novome svjetskom poretku, u procesu ‘multipolarizacije‘, izvješće osim glavnih suparnika SAD-a i Kine obuhvaća Rusiju, Indiju, Brazil te Južnoafričku Republiku. I, dakako, analiziraju EU kao ‘utjelovljenje liberalnoga međunarodnog poretka‘. Prema autorima, proces multipolarizacije upravo je za EU ‘osobito težak izazov‘, ‘katkad prava oluja‘, jer su ‘u pitanje dovedeni ključni elementi tog poretka‘, cijela liberalna vizija na kojoj počiva EU. Autori predviđaju da će Trumpov ponovni dolazak na vlast drastično intenzivirati taj izazov smanjenjem angažmana SAD-a u sigurnosti EU-a, poticanjem trgovinskih ratova i unutarnjih podjela, zbog čega će EU morati rekalibrirati svoj odnos s SAD-om ili se emancipirati od njega. Prva je opcija izazovna. Druga je praktički nemoguća i opasna za europsku sigurnosnu budućnost. Doslovce prijetnja praznom puškom. Zato je važno da europski donositelji obrambeno-sigurnosnih odluka pažljivo poslušaju Vanceove i Rubijeve govore te razmisle o tome kako se uklopiti. Da se za deset godina ne bismo prisjećali – znamenitih govora i propuštenih prilika.