Malo tko je propustio primijetiti u proteklih pet, šest mjeseci uočljiv izostanak 'ustaša i partizana' iz hrvatskoga javnog diskursa, no detaljniji pogled otkriva da je rasprava samo poprimila drugačiji, aktualniji, ali vjerojatno i privremeni izgled.
Novi su 'ustaše i partizani' pobornici oštrih mjera protiv širenja koronavirusa i oni kojima je mjera i koronavirusa kao teme dosta. S obzirom na to da relevantnih istraživanja u ovom pogledu nema, nažalost ni voljnih sugovornika, ostaje samo osloniti se na procjenu u analizi ovoga novog fenomena nimalo specifičnog za Hrvatsku.
Bitka oko koronavirusa počinje bjesnjeti diljem svijeta i poprima sve agresivniji ton (upravo su prošli dani donijeli prve ozbiljnije prosvjede protiv mjera u nekoliko europskih gradova, a priprema se i prvi hrvatski). S druge strane, gotovo sve vezano uz koronavirus, dolazilo to od stručnjaka ili laika, u kategoriji je možda, jedinoj konstanti pandemije, pa bi virus bilo točnije nazvati 'moždavirus', nego koronavirus.
U tom kontekstu, još jedna nakupina nagađanja, ovaj put o presjeku i karakteristikama populacije zaokupljene zajapurenim svađama u vezi s pristupom koronavirusu zaista ne čini neku posebnu razliku. No, prije nego se analize sudionika nove i sve življe društvenomrežaške rasprave, nije naodmet baciti pogled na brojke, koliko god upitne kvalitete bile.
U nekih osam mjeseci 'sablasni kosac' zarazio je na planetu s oko 7,8 milijardi ljudi, ugrubo grad veličine Šangaja i ubio grad veličine Zagreba (oko 25 milijuna, odnosno 800 tisuća), dakle još uvijek osjetno manje od godišnjeg prosjeka poginulih u prometnim nesrećama (oko milijun i tristo tisuća), umrlih od TBC-a (1,5 milijuna ljudi u zemljama u razvoju) ili od posljedica alkohola (odgovoran za otprilike 2,8 milijuna mrtvih svake godine).
U Hrvatskoj su od početka epidemije u veljači zabilježena 10.123 zaražena i 184 preminula (podaci od nedjelje), pri čemu je teško naći preminule u mlađim dobnim skupinama (mlađi se ovdje upotrebljava vrlo liberalno), pa sve veće tenzije među građanima u vezi sa silinom kojom bi trebalo zaustavljati širenje virusa ne iznenađuju.
Na datum 20. kolovoza u Hrvatskoj prema podacima HZJZ-a od zaraze koronavirusom nije preminuo nitko mlađi od 39 godina, a u dobi od 40 do 49 život su izgubile četiri osobe, njih 12 u dobi od 50 do 59, nešto većih 17 u razredu 60 – 69, da bi tek u kategoriji 70 – 79 godina brojke počele ozbiljnije rasti (48).
Valja uzeti u obzir i općenito zdravstveno stanje preminulih, odnosno činjenicu da su neki od njih već imali ozbiljnije probleme. Općenarodna ugroza koja zahtijeva, što bi rekli Amerikanci, bacanje kuhinjskog sudopera na nju (kad više ne znaš čime bi se branio)? Ne baš.
Ipak, brojke koje ne podupiru tezu o novoj kugi mnoge nisu obeshrabrile u upornom traženju restriktivnijih mjera, čak i novog zatvaranja. Jednako su čvrsti u svojim razmišljanjima ostali i nakon što je neučinkovitost karantena postala očita, kao i katastrofalni razmjeri ekonomske, sociološke i psihološke štete. Samo mjesec i pol dana zatvaranja u kuće u hrvatskom je proračunu napravilo rupetinu od 21 milijarde kuna, a o ekonomskoj šteti više je i nepotrebno govoriti (virus je, recimo, Italiji dosad izbrisao više od 20 godina ekonomskog rasta). Svako daljnje uvođenje ozbiljnijih mjera nalik prvotnima, sada je činjenica, katastrofu bi pretvorilo u kataklizmu, no dobar dio pučanstva na to svejedno odmahuje rukom i poziva se na vrhovni argument 'spašavanja života'.
Za nj nema cijene koju ne bi trebalo platiti da se zaštiti svaki život.Osim možda života svih onih dostavljača, blagajnika, prijevoznika, ljekarnika, policajaca, vatrogasaca, novinara, zdravstvenih djelatnika i ostalih koji su mjerama i zaključavanjima usprkos nastavili obavljati svoj posao na terenu, kako bi borci 'za svaki život' mogli nastaviti svoj plemeniti križarski rat u naslonjaču.
Komentar analitičara Ivana Rimaca
Skupine koje se sučeljavaju su uglavnom dosadašnji politički "igrači". Oni uglavnom prenose u političko polje novu temu i zauzimaju pozicije sukladno vlastitoj procjeni što im je politički utilitarno. Pri tome dosljednost u odnosu na prethodni politički diskurs igra donekle ulogu jer politički akteri ne bi htjeli dovesti svoj prethodno izgrađeni image u izvjesnu retoričku kontradikciju.Ipak glavnu ulogu u određenju pozicija predstavlja generalna strategija i politička orijentacija te povezivanje političkih aktera.
Najvidljiviji je rascjep na desnici, koji sada mnogo jasnije slijedi slične rascjepe u drugim zemljama EU. Za razliku od dosadašnjeg HDZ-ovog mekog šaranja između centra i krajnje desnice (u pojedinim stavovima), pokušaja integracije svih političkih opcija desno od centra te izrazitog populizma, današnja pozicija desnog centra koju ima HDZ u bitnom se poklapa sa strategijom drugih demokršćanskih i inih stranaka desnog centra u EU. Osnovne odrednice su:obrana političkog establishmenta, distanca ili jasni sukob s novim desnim populizmom i obrana autoriteta institucija. Jedina distinkcija u odnosu na stare demokracije je supstitucija znanstvenog autoriteta autoritetom političkog vodstva. U tom pogledu je postupno razotkrivanje Kriznog stožera kao pseudoautoriteta koji su pod direktnim diktatom potreba politike je kroz djelovanje te skupine jasno prisutno.
S druge strane Domovinski pokret, kao novouspostavljena politička asocijacija, je objedinio niz krajnje desnih opcija i usmjerio se na klasični novi desni populizam. Ostavimo li po strani Škorino retoričko i političko nesnalaženje, strategija se ogoljuje na ideju da je moguće vrlo velikom simplifikacijom politike i stvaranjem dojma da se kolektivitetom "naroda" može rješavati društvene probleme. Pri tome je pokret izrazito retorički antiestablishment orijentiran, a populizam gradi na ideji da će ljudi s manje znanja dobiti priliku da sudjeluju u politici. Takav pristup prisutan je kod Trumpa, koji u prvoj kampanji poziva svoje "redneck" simpatizere da izražavaju nezadovoljstvo sloganom "I fire you", kao da ti simpatizeri imaju moć nekoga otpustiti, a ne da su oni glavni objekt otkaza. Taj privid inverzije moći rađa dojam kolektiviteta na kojem je i nacizam gradio svoj rast. Ovakav pristup je u većini starih demokracija Europe prepoznat kao potencijalno klizanje u neki oblik fašizma/nacizma jer je u simplifikaciji politike lakše tražiti krivce u posebnim skupinama društva i na njih usmjeravati agresiju, nego graditi kompleksne političke procese u kojem od građana očekujete razumijevanje drugih i drugačijih u društvu. Za multikulturalnost je potrebno znanje o drugome, za netoleranciju je potrebana samo agresija.
Stoga je HDZ-ov odmak prema pomirenju vrlo kompleksan zahvat u dosadašnju političku praksu, koji ostavlja krajnju desnicu u političkom populizmu, s primjesama različitih pseudoreligioznih stavova kao što su homofobija, feminofobija ili anti-vaxersko ponašanje. U svim slučajevima se podrška zasniva na nemogućnosti ili nesposobnosti da se shvate osnovni mehanizmi znanosti ili društvenih promjena. U tom kontekstu, sa strahom od epidemije raste i podozrivost o mogućnosti takvih političkih opcija da politiku provode u korist i dobrobit građana.Pri tome se u posljednje vrijeme i Katolička crkva u Hrvatskoj sve više odmiče od tih pokreta držeći se ipak desnog političkog establishmenta (tj. Hdz-a).
Lijeve političke opcije se pri tome snalaze ili ne snalaze na različite načine.SDP je izgubio u svojem samozadovoljstvu stožerne stranke ljevice, i sad već i trajne titule "stožerne stranke oporbe". Skretanje HDZ-a u centar oduzelo im je ekskluzivnost obrane znanstvenosti i autoriteta znanosti, pa makar to u HDZ-ovom modelu značilo samo to da znanstvenici svojim autoritetom prikrivaju političke odluke. U drugom pogledu, jedino je osporavanje Kriznog stožera s legalno-političke strane. Sve to predstavlja nedovoljno aktivnosti da se SDP uključi u aktualni politički diskurs.Takozvana nova zeleno-lijeva koalicija ostaje na temama antikorupcije u kojima su dosljedni, ali zbog izostanka snažnijeg definiranja koronaretorike gube mjesto u medijima u odnosu na dominantne igrače "koronadiskursa".
