Koliko god mi navijali za rast industrije ne mijenja se paradigma rasta. Turizam plus doznake iz inozemstva plus fondovi EU-a
Gotovo nezapaženo prošla je vijest da je ovogodišnja turistička sezona počela dobro. Zabilježen je rast od četiri posto. Ministar turizma Tonči Glavina iznio je procjenu da će i ostatak predsezone kao i posezona biti ‘jako dobri‘. Malo je oprezniji kad je riječ o glavnoj sezoni, ali zasad se ne primjećuju znakovi panike u turističkom sektoru. Koji postotak više ili manje, turizam i dalje ostaje najvažnija gospodarska grana u Hrvatskoj.
Nema izgleda da će se u modelu funkcioniranja hrvatskoga gospodarstva nešto bitno početi mijenjati u 2025. Koliko god mi navijali za rast industrije i koliko god pojedinačnih primjera investiranja u nove proizvodne pogone bilježili, kad se sve zbroji i oduzme, nacionalni računi pokazuju da se paradigma rasta ne mijenja: turizam plus doznake iz inozemstva plus fondovi EU-a – i to je to. Za generalno neambicioznu zajednicu sasvim dovoljno.
U svakodnevnome bombardiranju proturječnim podacima i ocjenama lako je od drveća ne vidjeti šumu. Kroničaru pomogne ako je od prošle godine sačuvao prezentaciju ekonomista Damira Odaka koju je održao u sklopu Liderove financijske konferencije. Za razliku od mnogih javno aktivnih ekonomista analitičara za koje se ne zna jesu li i kada napisali knjigu o onome što komentiraju, Odak si je dao truda i napisao knjigu ‘40 izgubljenih godina hrvatskoga gospodarstva‘ (2022.). Pa ima okvir u koji smješta i najnovije ekonomske događaje. Taj okvir može pomoći da se unutar njega slažu ovogodišnje vijesti i podaci.
Izgubljene godine
Uglavnom, podaci o dobroj turističkoj predsezoni i stagnaciji industrije savršeno se uklapaju u spomenuti okvir. I dalje smo u desetogodišnjem razdoblju započetome 2015., kad je napokon i u Hrvatskoj završila recesija. I kad je turizam, direktno i indirektno, postao glavni generator rasta. U tome desetljeću vlast nije ništa učinila da se Hrvatska odmakne od monokulturne ovisnosti o turizmu.
Odakova glavna teza jest da je stagnacija u odnosu na prosjek svijeta počela još u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, nakon dinamičnog rasta u okviru Jugoslavije u razdoblju brze industrijalizacije (1950. – 1980.). Kad govori o samostalnoj Hrvatskoj u 21. stoljeću, kaže da je dobro krenulo. Ali do kraja 2023. rast je bio samo 63 posto u usporedbi sa svijetom, koji je narastao za 78 posto.
Tako da samohvalu kako trenutačno najbrže rastemo unutar sporovozeće Europske unije treba uzeti s rezervom. U 21. stoljeću moguće je prepoznati tri razdoblja. Prvo je od 2000. do 2008. Rast se temeljio na priljevu kapitala i kredita. To je bio realni priljev koji se razmjerno brzo pretvarao u kupovnu moć. Ulagači su kupovali dionice, zemlju, plaćali radove, a domaći su prodavači i dobavljači onda trošili i ulagali taj novac. Više od pola stranih investicija išlo je u bankarstvo, telekomunikacije i trgovinu. Udio industrije u bruto dodanoj vrijednosti smanjen je za 20 posto. Paralelno rastu privatni dugovi gospodarstva i građana. Da se i nije dogodila globalna kriza, dogodio bi se lom.
Recesija 2009. – 2015. prouzročena je prestankom priljeva kapitala i kredita. U tim teškim godinama nastaje novi model rasta temeljen na turizmu. Priljevi od turizma zamjenjuju one financijske. Devizni priljev od turizma raste s 12 posto BDP-a na 18 posto. Odak tvrdi da je indirektan utjecaj turizma na BDP – u sklopu investicija i potrošnje primatelja – čak od 25 do 30 posto. Bilo bi dobro da postoji znanstveni rad koji dokazuje tako visoke postotke, ali ima logike u multiplikativnom efektu turizma. Industrija raste, ali sporije od BDP-a. Važnost robne proizvodnje smanjuje se, a važnost usluga i dalje raste.
Priznati poraz
Zanimljiv je i jasan Odakov zaključak: ‘Neravnoteže koje su izazvale dugu recesiju su eliminirane. Platna bilanca i fiskus su uravnoteženi. Model funkcionira puno desetljeće. Rast turizma, međutim, ne ubrzava relativni rast ostatka gospodarstva. Ono raste, ali sporije od turizma i BDP-a. Posljedično, što model dulje funkcionira, ovisnost o turizmu postaje veća. Ovaj bi model mogao dovesti do periodičnih kratkih recesija uzrokovanih lošom sezonom, ali ne do duge rezistentne recesije kao što je bila 2009. – 2015.‘.
Preduvjeti su za rast gospodarski rast emitivnih tržišta, jeftina sezonska radna snaga, nepostojanje ozbiljne politike redukcije emisija CO₂, red i mir, povoljni vremenski uvjeti i konkurentne cijene.
Sve u svemu, kroničar, zagovornik modela temeljenoga na industriji i izvozu, treba sportski priznati poraz. Razvojni model temeljen na turizmu, umjesto da slabi, jača.