Nekako se u euforiji ispravnosti i ‘progresivnosti‘ zaboravlja da netko sve te uzvišene europske ideje i ciljeve mora platiti. Sankcije Rusiji i pomoć Ukrajini imaju cijenu. Zelene politike i ‘zaštita‘ domaće proizvodnje također stoje novca. Svakoga građanina i svakog poduzetnika Europske unije
Dok Europska komisija i europski ‘lideri‘, a tu riječ moramo vrlo liberalno upotrebljavati u posljednje vrijeme, vrijedno rade za dobrobit ne samo svojih građana nego ni manje ni više cijelog svijeta, možda je uputno podsjetiti se tko svu tu moralnu ispravnost i ‘zaštitu‘ europskih interesa plaća. Lijepo i nadasve plemenito zvuči odluka o uvođenju nekih petnaest paketa sankcija Rusiji jer je napala Ukrajinu, kao i neumorno štancanje raznih zelenih politika koje će EU pretvoriti u ekološku utopiju sretnih, raspjevanih i zagrljenih ljudi ispod duge. Jednako naoko pozitivno nekomu možda zvuči vijest o uvođenju carina na kineska električna vozila, sve pod egidom ‘zaštite‘ domaće proizvodnje od naleta navodno debelo subvencioniranoga kineskoga industrijskog stroja (navodno jer je dopuštenost subvencija dokazano u oku promatrača). No nekako se u toj euforiji ispravnosti i ‘progresivnosti‘ zaboravlja da netko sve te europske uzvišene ideje i ciljeve mora platiti. Sankcije Rusiji i pomoć Ukrajini imaju cijenu. Zelene politike i ‘zaštita‘ domaće proizvodnje također stoje novca. Svakoga građanina i svakog poduzetnika Europske unije. Svaki dan.
Subvencije su najmanji problem
Recimo, otkako su uvedene sankcije Rusiji, najveću štetu od tih sankcija pretrpjela je upravo Europska unija, što je smješta u povijesne udžbenike kao prvu ili svakako jednu od rijetkih organizacija koje su nekomu uvele sankcije pa same podnijele najveći teret tih sankcija. Trenutačno je ruska ekonomija pregrijana, a europska je na rubu recesije. Istina, niz je faktora za takvu situaciju u Europi, ali svi, zanimljivo, imaju isti izvor – nedorečene i nedomišljene poteze bezimene europske birokracije i pojedinih europskih lidera.
Što se tiče raznih zelenih politika, na njih nema smisla trošiti retke, privatni sektor najbolje zna koja je njihova cijena, a i potrošačima postaje sve jasnije (interesantan je u tom smislu nagli pad interesa za električna vozila). Smanjivanje obujma proizvodnje, otpuštanja, stečajevi, premještanja proizvodnih kapaciteta izvan EU-a, tragikomične situacije na energetskom tržištu (nabava skupljega ruskog plina umjesto jeftinijega ruskog plina, skok cijene struje u Norveškoj, koja ima struje napretek zbog situacije u Njemačkoj, zamjena ovisnosti o jednom dobavljaču ovisnošću o drugom dobavljaču…), tvrdoglava inflacija usred ekonomske stagnacije, evidentno gubljenje koraka za globalnom konkurencijom, gubitak utjecaja u međunarodnim odnosima… A tek genij iza carina! Ako netko nije shvatio, visokim carinama na kineske električne automobile svi subvencioniramo izdašna radnička prava Hansu i Anti u Wolfsburgu, ali i sve promašene politike koje dolaze iz Bruxellesa.
Umjesto da kao potrošači imamo, u skladu s toliko u EU-u obožavanim tržišnim načelima, mogućnost kupiti osjetno jeftiniji, a nerijetko i kvalitetniji proizvod, moramo kupiti skuplji i lošiji. Tako se tobožnja zaštita domaće proizvodnje pretvara u zaštitu interesa povlaštenih skupina i pojedinih posrnulih nacionalnih industrija iako su jednostavno nekonkurentne. Da si ne lažemo, sa subvencijama ili bez njih, uvoz je jeftiniji jer spomenute odluke u svakom slučaju rezultiraju nekonkurentnom europskom proizvodnjom. Sankcije poskupljuju osnovni industrijski input (energiju), a zelene politike praktički kompletno poslovanje, od administracije do nužnosti zadovoljavanja raznih zelenih standarda.
S druge strane, Azija neumorno štanca robu, ne opterećuje se opsežnim radničkim povlasticama, ravnotežom između privatnog i poslovnog i nepotrebnom papirologijom, ima jeftine energije napretek, ozelenjuje se postupno, ulaže golem novac u istraživanje i razvoj, kao i u rapidnu komercijalizaciju inovacija. Eventualne su subvencije, bojim se, najmanji problem. Europa jednostavno ne može u takvim uvjetima biti konkurentna, a odgovor sasvim sigurno ne leži u protekcionizmu, koji je prozirna kamuflaža za subvencioniranje političke, pa posljedično i poslovne neuspješnosti.
Američki poučak
Usput budi rečeno, situacija je pomalo ironična. Svojedobno su Nijemci bili trn u oku Amerikancima jer su bili ono što je danas Kina (polako i Vijetnam) Europi. Počeli su proizvoditi kvalitetnije aute i potrošačku elektroniku u pravilu po nižim cijenama, baš kao i Japan, poslije i Južna Koreja (interesantno, južnokorejski chaebolovi, tradicionalno u vrlo toplim odnosima s državom, nisu problem EU-u). Ključna je razlika u tome što je Amerika 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća bila najpoželjnije svjetsko tržište i najmoćnija gospodarska sila, pa si je mogla priuštiti uvođenje strogih uvjeta Nijemcima i Japancima za pristup svom tržištu. Poučno je uzeti na znanje da to SAD-u nije pomoglo, industrija mu se svejedno nastavila osipati.
Osim toga, Europa taj luksuz nema jer se u međuvremenu svijet korjenito promijenio. Interna su tržišta konkurenata jaka i jačaju, otvorila su se i neka druga, pa globalni konkurenti zaista ne moraju izvoziti u Europu da bi ostvarili dobre poslovne rezultate. Super ako mogu, ali nije presudno. Samo Kina i Indija trenutačno jedva mogu zadovoljiti potrebe i vlastitih tržišta, a tamošnja potrošačka moć daleko je od optimuma.
Stoga, kada sljedeći put poželite zapljeskati ‘progresivnom‘ europskom promišljanju svijeta i ‘brizi‘ za vašu dobrobit, sjetite se da ćete ih upravo vi skupo platiti.