Ma koliko to morbidno zvučalo, katastrofalan potres, kao i nepripremljenost i loše organizirana reakcija turskih službi na saniranje njegovih posljedica, može čak vratiti Erdoğanu izgubljenu snagu. Ono na čemu padaju politički lideri u demokracijama, despote može dodatno ojačati
U trenucima kad se broj poginulih u tursko-sirijskom potresu bliži četrdeset tisuća, broj ozlijeđenih sto tisuća, dok spasilačke ekipe nastoje pod ruševinama pronaći još nekoga čudom preživjeloga, a UN-ove agencije tvrde da pravo prebrojavanje žrtava još nije ni počelo, možda se na prvu čini bešćutnim govoriti o mogućim političkim i sigurnosnim posljedicama.
No one su neizostavan dio takvih katastrofa i kataklizmi i nije odgovorno previdjeti ih. Jer kao što sitni lopovi odmah koriste ljudske tragedije da skinu i pokradu nakit i druge vrijednosti od mrtvih žrtava, ili barem da opljačkaju sve što se opljačkati dade, još više krupne lopuže gledaju kako iskoristiti tragediju za vlastiti (politički) profit i probitak.
Prvi je upitnik politička budućnost turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, kojeg je potres zatekao u jeku priprema za opće izbore koji bi se trebali održati u svibnju ove godine. Druga važna posljedica odnosi se na regionalnu stabilnost i porast sigurnosnih prijetnji povezanih s terorizmom. I napokon treća, za Europu možda najzanimljivija, posljedica odnosi se na pojačani priljev izbjeglica u Europu i sigurnosne prijetnje koje to sa sobom nosi.
Erdoğan broji glasove
Zapadni politički analitičari požurili su se s prognozama da će posljedice katastrofalnog potresa umanjiti Erdoğanove izglede na izborima, koji su već i prije potresa ocijenjeni kao najneizvjesniji za ‘sultana‘ i njegovu stranku u posljednjih dvadesetak godina otkad je na vlasti. Istina, Turska se pokazala organizacijski nepripremljenom za potres (iako se za ovako snažan potres nitko ne može dovoljno pripremiti).
Potpuno su zakazale domaće spasilačke službe, prije je stigla efektivna pomoć iz Europske unije i Izraela nego domaća. Sigurnost i opskrba na području razorenom potresom u prvome su tjednu bile u rasulu. Tragičnima su se pokazali dokazi loše kvalitete gradnje i visoki stupanj korupcije – nove zgrade rušile su se kao kule od karata. Pokazalo se i koliko je Erdoğan pretvorio Tursku u svoju orijentalnu despociju u kojoj se sva vlast i sve zlato lijepe za ‘sultana‘, a na periferiji jad i bijeda.
Uz to, vole se danas prisjetiti zapadni prognozeri, Erdoğanov uspon prema vlasti na nacionalnoj razini počeo je nakon velikog potresa 1999., nakon kojeg se tadašnja turska vlast nije najbolje snašla, izbile su na površinu neorganiziranost i korupcija, pa bi, eto, bila neka kozmička pravda da Erdoğan s potresom i siđe s vlasti. No nisam baš sigurna u takav rasplet i ne bih podcijenila sposobnost despota za održavanje na vlasti.
Potres može i uvećati Erdoğanove izglede, osobito ako mu prilagodi izborni ‘tajming‘. Recimo, ako malo odgodi izbore, no ne predugo – tek toliko da se zaboravi loše spašavanje, a još ne vidi loša obnova. Uz to, tursko područje pogođeno potresom jedna je od najstabilnijih Erdoğanovih biračkih baza. On će znati kako ih pridobiti, a i kako iskoristiti tri mjeseca izvanrednog stanja poslije potresa. Naposljetku, Erdoğan je ipak taj koji broji glasove. A nisam sigurna ni da će zapadni saveznici željeti promjenu vlasti u Turskoj, koju će ovako razoran potres sigurno destabilizirati.
Despoti znaju izvući korist
Upravo ta aktualna ranjivost Turske, osobito potresom pogođenoga juga, može potaknuti odleđivanje privremeno zamrznutoga tursko-sirijskog sukoba uz granicu. No već je sad izgledan pojačani pritisak izbjeglica iz Turske na vanjskim granicama EU.
Erdoğan je, počevši od velikog migrantskog vala 2015., pod paravanom sirijskih izbjeglica stalno upotrebljavao izbjeglice i migrante iz muslimanskih zemalja Arapskog poluotoka, Azije i Afrike kao sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva: destabilizacije, sigurnosne ugroze i dugoročne islamizacije EU. Potres je pogodio više od 25 milijuna ljudi na jugu Turske i na sjeveru Sirije. Nema boljeg argumenta za Erdoğana da uputi u EU novi migrantski val, koji će primarno on sâm selekcionirati i dizajnirati.
Dakle, ma koliko to morbidno zvučalo, katastrofalni potres, kao i nepripremljenost i loše organizirana reakcija turskih službi na saniranje njegovih posljedica, može čak vratiti Erdoğanu izgubljenu snagu. Ono na čemu padaju politički lideri u demokracijama, despote može dodatno ojačati.
Oni najbolje znaju kako okriviti druge za svoja nedjela i propuste. I kad završi ova pretužna potraga za možda čudom preživjelima i prebrojavanje mrtvih, EU mora osobito budno procjenjivati Erdoğanove poteze. Da odgovornost za posljedice ne prebaci na naš konto, a sredstva za oporavak na svoj. Kao što to despoti znaju.