Sam naziv izraelske operacije 'Rising Lion' (Uzdižući lav) asocira na buđenje starog, predislamističkog Irana
Benjaminu Netanyahuu ovih su dana iz arhiva izvukli izjavu s početka prvog mandata 1996. godine. Mladi izraelski premijer američkog podrijetla govorio je da je iranski nuklearni potencijal egzistencijalna prijetnja i da ga treba bombardirati. Nije to tada nitko doživljavao ozbiljno, već je tek Netanyahu odmah na početku političke karijere zaradio titulu 'jastreba' opsjednutog Iranom. No ispada da je bivši komandos elitne izraelske postrojbe Sayeret Matkal poznavao glavu svojega primarnog protivnika – islamskoga teokratskog iranskog režima – bolje od uredskih stratega i salonskih diplomata.
Tri desetljeća poslije, dok svjedočimo ratu nove generacije, u kojem je Izrael u prvim danima uništio velik dio iranskoga nuklearnog potencijala i eliminirao zapovjedni vrh iranske vojske, čak ni strateški saveznici Irana – Kina i Rusija – ne žale istinski što je Izrael na određeno vrijeme zaustavio razvoj iranskoga nuklearnog programa. Prema izraelskim informacijama, koje je potvrdila i Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA,) Iran je bio u završnici proizvodnje nuklearne bombe. Ni Kini i Rusiji to nije bilo osobito drago jer smanjuje njihov utjecaj na Iran i šire na Bliski istok, a povećava samostalnost teokratskog režima. U Izraelu čak i oni koji politički ne mogu smisliti Netanyahua znaju što znači atomska bomba u rukama režima koji je deklarirao namjeru da izbriše Izrael s lica zemlje. Javnom mnijenju uspavane Europe i nije sasvim jasno što bi za njezinu sigurnost (uključujući i gospodarsku) značio Iran kao nuklearna sila. No duboka država raspoznaje razliku između dnevne politike i strateških poteza pa je samo nekoliko dana nakon kritike Netanyahua zbog rata u Gazi francuski predsjednik Emmanuel Macron izrazio spremnost pomoći izraelskoj obrani od Irana bude li trebalo. Britanski (lijevi) premijer Keir Starmer odmah je poslao vojna pojačanja na Bliski istok... Jer izraelsko-iranski rat neće samo resetirati odnos snaga na Bliskom istoku, već će uvelike odrediti buduću sigurnosnu kartu Europe, mnogo više nego onaj statistički veći, rusko-ukrajinski rat. Američki predsjednik Donald Trump, odnosno SAD, dakako su presudni akteri.
Deklarirani ratni cilj je uništenje iranskoga nuklernog potencijala. No sve je očitije da je glavni cilj tog rata svrgavanje iranskoga teokratskog režima, a potom povratak Irana na zapadnu stranu. Važno je naglasiti da je riječ o povratku, jer sve do islamske revolucije ajatolaha Homeinija 1979. godine Iran (nekadašnja Perzija) bio je u mandatu posljednjeg šaha Reze Pahlavija pouzdana zapadna saveznica, saveznica Izraela, država s tradicionalno snažnom društvenom elitom i izrazito prozapadnim društvom, sa Chanelovim kostimićima u teheranskim izlozima i minisuknjama na teheranskim ulicama. Doduše, američki predsjednik Trump (zasad) negira da je cilj rata svrgavanje režima u Teheranu, ali mnogo je pokazatelja koji upućuju da je to negiranje tek njegov trenutačni politički prigodan PR izričaj.
Sam naziv izraelske operacije 'Rising Lion' (Uzdižući lav) asocira na buđenje starog, predislamističkog Irana. Premijer Netanyahu otvoreno poručuje da je iranski narod spreman za promjenu i cijela izraelska promidžba ide u smjeru naglašavanja povijesne veličine iranskog naroda i podsjećanja na njihovu suradnju sa Židovima i Izraelom. Da bliska suradnja postoji i na dubljem planu, da su izraelske službe duboko penetrirale u iransko društvo, ali i samu državnu administraciju pokazuju neki dosad neviđeni oblici rata, koje ne bi bilo moguće izvesti bez snažne suradnje iznutra, poput eliminacije zapovjednog vrha vojske na nizu različitih lokacija. I napose, bez svrgavanja islamističkog režima, nuklearni potencijal Irana bio bi tek privremeno zaustavljen. A uspostava stabilnog i prozapadnog novog režima u Teheranu je pak glavni jamac trajnog otklanjanja egzistencijalne ugroze opstojnosti Izraela, sigurnosti Europe i povratka američke dominacije na Bliskom istoku.
Iransko društvo ima taj potencijal, osobito ako mu se pridruži dijaspora koju je islamistički režim protjerao. No taj koncept prozapadnog, stabilnog Irana ima i snažne protivnike. Od velikih tu je Rusija i prije svih Kina, koje time gube utjecaj na Bliskom istoku. Na važnosti bi time izgubile i države Arapskog poluotoka, koje su svoj utjecaj gradile i na tome što su bile brana širenju iranskog utjecaja: Saudijska Arabija, Katar, UAE... Uništenje nuklearnih postrojenja mnogo je jednostavnija zadaća.
