Iako je u prvim komentarima Draghijev plan velikih europskih investicija često ocijenjen kao neprovediv u praksi, osobito zbog kompleksnosti europskog odlučivanja, vjerujem da ima velike izglede postati EU-ova službena politika u sljedećem razdoblju
Talijansko-europski bankar i politički senior Mario Draghi (77) ponovno je u akciji spašavanja Europe. Bivšega šefa Europske središnje banke, koji je dobio nadimak Super Mario nakon spašavanja eurozone ugrožene grčkom dužničkom krizom (2011.), pomirivši naizgled nepomirljiva stajališta europskih sjevernjaka o strogoj financijskoj disciplini i europskih Mediteranaca o fiskalnoj fleksibilnosti, u novu spasilačku misiju pozvala je stara/nova šefica Europske komisije (EK) Ursula von der Leyen. Naručila je od njega izvještaj o kompetitivnosti EU-a koji je pak nakon objave i prezentacije postao glavna europska tema.
Idemo prema dnu
Nije u svojih četiristo stranica sumorne dijagnoze stanja i preporuka za djelovanje Draghi napisao nešto što i bez tog izvještaja planeri i provoditelji europskih i nacionalnih ekonomskih politika ne bi znali: da Europa ima ozbiljan problem s produktivnošću i kompetitivnošću, osobito u odnosu na SAD i Kinu; da zaostaje u tehnološkom razvoju i AI tehnologijama, da njezino antimonopolsko čistunstvo često proizvodi korist izvaneuropskoj konkurenciji, da ima preskupu energiju, da industrija EU-a ne može biti konkurentna SAD-u dok plaća plin tri i pol puta više od industrije u toj zemlji, da je neracionalno forsiranje zelenih energija dovodi u 90-postotnu ovisnost u Kini, da joj je obrambena industrija rascjepkana i nekoordinirana…
No Ursula von der Leyen također zna zašto je zadatak suočavanja s okrutnom europskom ekonomskom stvarnošću i preporuku terapije povjerila upravo staromu financijsko-političkom liscu Mariju Draghiju. Iskusan u menadžeriranju gospodarsko-financijskih kriza, Draghi se ne libi vrlo jasno, pa i dramatično, adresirati ozbiljnost problema. Tako je predstavljajući svoj izvještaj poručio: – Dosegnuli smo onu točku na kojoj ćemo se, ne budemo li odlučno djelovali, morati odreći svojeg standarda, svoje zaštite okoliša ili svoje slobode.
Ili, još jednostavnije – idemo prema dnu. Spasonosni lijek koji Draghi preporučuje želi li Europa ostati ikakav faktor u globalnoj ekonomiji jest snažno i usmjereno ulaganje, i to 800 milijardi eura na godinu, u područja na kojima zaostajemo za globalnom konkurencijom, prije svega ulaganje u istraživanja i nove tehnologije, uključujući umjetnu inteligenciju. To odmah izaziva otpor u nerazvijenijem i siromašnijem dijelu EU-a.
Odakle njima novac za takve investicije? Ali Draghi ima rješenje već dijelom uhodano u vrijeme krize eurozone, dorađeno u vrijeme pandemijske krize zbog COVID-19: EU će namaknuti novac za taj veliki investicijski ciklus. Na to se odmah stresu Njemačka i financijski disciplinirane zemlje sjevera EU-a pretpostavljajući da će na njih pasti veći dio tereta toga novog investicijskog vala i strahujući od nekontroliranog rasipanja novca. No Draghi je u dosadašnjim misijama spašavanja europskoga gospodarskog i financijskog sustava naučio balansirati strahove i moć novca – EU će namaknuti novac. Ta obećavajuća europska financijska injekcija motivirajuće djeluje na fiskalno ležerniji i siromašniji dio država članica, među kojima je i Hrvatska, koje već sa zabrinutošću gledaju što nakon 2027., kada bi trebala prestati pritjecati sredstva kohezijskih fondova, namijenjena infrastrukturnom povezivanju EU-a. Gledajući prema tom golemom investicijskom kolaču, vjerojatno će baš sve članice EU-a, i one s uređenoga, bogatijeg sjevera, kao i one s ležernijeg i siromašnijeg juga, bez obzira na političke opcije koje su na vlasti, biti spremne uskladiti svoje gospodarske politike s prioritetima koje predlaže Draghi.
Najuspješniji je ujedinitelj novac
Italiji i Francuskoj inicijativa će se sigurno svidjeti. Strahovi Njemačke i njezinih sjevernih susjeda da će financijski teret velikog investicijskog vala na kraju sjesti na njihov račun bit će ipak umanjeni strožim nadzorom financiranih investicijskih projekata, da se njihov novac namijenjen razvoju AI sektora neće trošiti na asfaltiranje nerazvrstanih šumskih putova u manje razvijenim državama članicama. Za njemačko prihvaćanje inicijative važna je i spoznaja da bez tih ležernijih i siromašnijih zemalja članica nema EU-a, da bi bez njih Njemačka ostala – samo Njemačka.
Iako je u prvim komentarima Draghijev plan velikih europskih investicija često ocijenjen kao neprovediv u praksi, osobito zbog kompleksnosti europskog odlučivanja, vjerujem da ima velike izglede postati EU-ova službena politika u sljedećem razdoblju. Naime, novac se dosad pokazao kao najuspješniji ujedinitelj EU-a i njegovih različitosti. Koliko će biti uspješan – drugo je pitanje.