Tko se uopće želi i može skrbiti o poslijeratnoj Gazi i deradikalizirati je?

Što će biti s Gazom nakon što završi izraelska vojna intervencija protiv Hamasa? Pitanje je to o kojem ne ovisi samo buduća sigurnosna karta Izraela ili Bliskog istoka nego i sigurnost Europe, kao i vjerodostojnost Zapada u obrani svojega globalnog vodstva nasuprot autokratskim ili teokratskim istočnim režimima (Rusija, Kina, Iran). Dok je prilično jasno da je nakon Hamasova upada na izraelski teritorij i pokolja Židova uz granicu Gaze Izrael dobio zeleno svjetlo SAD-a i zapadnih saveznika za fizičko uništenje Hamasa, koji je u Gazi politička i vojna, odnosno apsolutna vlast, pitanje statusa Gaze poslije intervencije velika je nepoznanica.

Kontrola iranskog utjecaja

Izrael je više puta poslao nedvosmislenu poruku da nakon završetka vojne intervencije namjerava presjeći sve veze s Gazom i da ne namjerava ondje ostati kao okupacijska vlast niti preuzeti bilo kakvo sudjelovanje i odgovornost za njezinu sigurnost. I to je razumno, jer s izraelskom vojskom u Gazi nema sigurnosti ni za Palestinsce ni za Izrael. Buduća sigurnost Gaze ne može se povjeriti ni formalnom lideru Palestinske uprave, 88-godišnjem Mahmudu Abasu i njegovu Fatahu, koji su nakon prvih i jedinih izbora (2006.) predali Gazu radikalnom islamističkom Hamasu i ojačali Hamas na Zapadnoj obali, kojom formalno upravljaju. Oni mogu biti samo jamac nove radikalizacije Gaze i obnove Hamasa.

Ali tko se uopće želi i može skrbiti o poslijeratnoj Gazi i eventualno je deradikalizirati? Kao mogućnost posljednjih se dana spominje neki oblik međunarodne uprave koja bi se sastojala od muslimanskih država arapskog svijeta, onih čijim je prozapadnim režimima zbog vlastite sigurnosti u interesu deradikalizirana Gaza i koje se (barem uz sadašnja vodstva) svrstavaju prozapadno. Prije svega, tu se računa na Egipat i Saudijsku Arabiju. Taj bi model mogao biti prihvatljiv onom dijelu muslimanskog stanovništva Gaze koji želi normalan život i ne želi biti zatočenik ideje o velikom kalifatu i pobjedi islama u svijetu.

On bi mogao biti u interesu arapskih država s prozapadnim vodstvom, ponajprije država potpisnica Abrahamovih sporazuma o normalizaciji odnosa s Izraelom (Egipta, Bahreina, Maroka, Sudana), Jordana, kao i Saudijske Arabije, koju je Hamasov pokolj prekinuo u završnici pregovora o normalizaciji. Naime, njihova kontrola nad Gazom značila bi kontrolu iranskog utjecaja i kontrolu iranske uporabe lokalnih islamističkih skupina koje su destabilizacijska prijetnja i njihovim režimima i koje na kraju jačaju ruski i kineski utjecaj u regiji. I napose, to su režimi, ne nužno s najvišim demokratskim standardima, ali koji imaju iskustva u nadzoru radikalnih islamskih organizacija.

Napuštanje dosadašnjih iluzija

Međutim, od prihvatljiva modela do njegove realizacije dug je put s mnogo upitnika, i formalnih (tko će im dati mandat) i onih ključnih koja podrazumijevaju i buđenje političkog Zapada, osobito Europe, i njegov prekid s dosadašnjim političkim iluzijama o kompatibilnosti zapadnih demokracija i političkog islama. To, između ostalog, znači prekinuti iluziju o stvaranju palestinske države koja bi obuhvaćala i Gazu kao rješenju izraelsko-palestinskog sukoba. Barem dok je u Iranu na vlasti islamski teokratski režim – i još malo poslije. Naime, u današnjoj konstelaciji takva bi država nužno bila iranski pijun, s radikaliziranim islamiskim vodstvom, islamskim kalifatom kao konačnim ciljem, i ne bi bila rješenje, već izvor novih destabilizacija, ne samo za Izrael nego i za prozapadne arapske režime, kao i trening-kamp za izvoz džihadizma u Europu.

Druga iluzija koju treba napustiti jest spojivost demokracije i islamskih poredaka. Valja se prisjetiti da je okidač za stvaranje aktualnog kaosa na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, kao i za posljedičnu migrantsku invaziju prema Europi bila politika tzv. demokratizacije autokratskih režima, poznata kao ‘arapska proljeća‘, koju je poticala administracija Obama – H. Clinton. Umjesto procvata demokracije donijela je radikalizaciju, ratove, krv i kaos. Pokazala se točnom prognoza: jedan čovjek, jedan glas – samo jednom. Treća je iluzija da se sigurnost Europe brani u briselskome Molenbeeku ili pariškom Saint-Denisu trasiranjem i hvatanjem označenih terorista. Ne, ona se danas brani u Gazi, a sutra će ovisiti o budućem poratnom aranžmanu za Gazu. I četvrto: Gaza je samo testni slučaj za buduću sigurnost Europe. Tek početak suočavanja s iranskim destabilizacijskim izazovom – iza kojega koračaju Rusija i Kina.