Izabrani predsjednik, koji na dužnost stupa 20. siječnja, nije tek tako ispalio još jedan verbalni ćorak, nego je izgovorio ono što u Americi misle mnogi, posebice u političkom i ekonomskom establišmentu: da je Europa lopta za napucavanje i da služi isključivo za realizaciju američkih interesa
Kao bomba odjeknula je svjetskim eterom izjava američkog predsjednika u dolasku Donalda Trumpa da je spreman upotrijebiti vojna sredstva kako bi osigurao američke interese na Grenlandu i u Panami. U neko drugo vrijeme odmahnuo bih, kao, vjerujem, i mnogi drugi, na takve Trumpove prijetnje, pogotovo jer je to, pa – Trump, ali posljednje četiri godine pokazale su da ništa nije nemoguće i da mudar čovjek ne bi trebao ništa olako otpisati. S tim rečenim, smatram da je bilo kakva upotreba sile protiv Paname i Europske unije (Grenland je, zasad, dio Danske) izrazito malo vjerojatna.
Eto, diplomatski ostavljam izlaz u slučaju nužde. Uglavnom, nije uopće važno je li Trump ozbiljan ili nije kad prijeti vojskom navodnim saveznicima. Mnogo je važnija stvar propuštena u salvi negativnih komentara koja je uslijedila. Jednostavno, da je Donald Trump napokon vrlo jasno i nedvosmisleno pokazao što Amerika misli o Europi i kako je doživljava. Bilo bi beskrajno naivno vjerovati da je to uobičajeno buncanje samo jednoga čovjeka, dobro poznatog po zapaljivim izjavama.
Štoviše, političara koji je izgradio osobni brend prosipavajući kontroverzne izjave kao bombone, od kojih su neke potpuno sulude, a druge tek sirova artikulacija onoga što misli velik broj ljudi, nerijetko i većina. Izabrani predsjednik, koji na dužnost stupa 20. siječnja, nije tek tako ispalio još jedan verbalni ćorak, već ono drugo: izgovorio je ono što u Americi misle mnogi, posebice u političkom i ekonomskom establišmentu: da je Europa lopta za napucavanje i da služi isključivo za realizaciju američkih interesa.
Sindrom zlostavljane žene
Nadam se, makar je to, uvjeren sam, potpuno promašeno nadanje, da je netko u Europi barem počeo shvaćati kakav je njezin realni položaj i kako funkcioniraju međunarodni odnosi. Države su državama vukovi, i to je oduvijek bio jedini zakon u njihovim odnosima. Svaka država, ili u ovom slučaju zajednica država, prijatelj je sebi i samo sebi. Europa je to, paradoksalno, nekoć bolje razumjela od svih ostalih naroda, što joj je, među ostalim, omogućilo da stoljećima de facto upravlja svijetom. Nažalost, negdje po putu ta se stara istina izgubila i ona se u svom očajničkom pokušaju održavanja globalne relevantnosti uvjerila da joj je Amerika prijatelj. Štoviše, jedini pravi prijatelj i saveznik.
Zabluda je proizvod niza povijesnih faktora, najviše dvaju svjetskih ratova, ali u posljednje vrijeme prerasla je u svojevrsni sindrom zlostavljane žene: ‘Koliko god me mlati i maltretira, on me zapravo voli‘. Ili: ‘Što bih ja sama i nemoćna na ovome okrutnom svijetu bez njega?‘ Ili: ‘Takav je kakav je, ali nemam izbora.‘ Takvo stajalište najbolje opisuje mentalitet Europe od kraja Drugoga svjetskog rata do danas. ‘Ovi su nerijetko divljaci koji ad hoc kreiraju vlastita pravila, ali prema nama su nerijetko pristojni, a i daju nam katkad da se osjećamo važni. Drugi su, na kraju, mnogo gori.‘ itd.
Svaka ideja da se Europa pokuša uspostaviti kao zasebna sila koja će vješto balansirati između novih i starih globalnih igrača ostane upravo to, ideja. Lakše je jednostavno se prikrpati Amerikancima i nadati se najboljem nego pokušati formulirati pa, nedajbože, realizirati plan istinski neovisne Europe koja se može sama, barem u većini slučajeva, nositi s izazovima svijeta koji se mijenja iz tjedna u tjedan i nikako u korist Europe. Osim toga, privezati konja za američka kola ionako djeluje kao sve lošija ideja za doglednu budućnost. No o tome neki drugi put.
Europa se nakon Prvoga svjetskog rata potpuno prepustila medvjeđem američkom zagrljaju i otada se ne uspijeva tom zagrljaju othrvati premda ta ‘ljubav‘ sve više guši. Rasprava o čudnoj logici kojom se Amerikanci u posljednje vrijeme vode kad je Europa u pitanju pripada nekom drugom tekstu iako se može postaviti pitanje koliko je, pogotovo u situaciji kada su se Kina i Rusija zbližile, mudro jedinoga koliko-toliko ekonomski, teritorijalno, populacijski i politički upotrebljivog saveznika pretvarati u slabašnu i potpuno ovisnu koloniju. Popis američkih ‘prijatelja‘ i ‘saveznika‘ na koje se zaista može računati sve je kraći, naime.
Samo jedna uslugica
Inače, priča o nastanku Panamskoga kanala, koji toliko svrbi izabranog predsjednika, dobar je općeniti sažetak ‘američke ljubavi‘. Panama je nekoć bila pokrajina Kolumbije, ali je s obzirom na svoju udaljenost od Bogote u njoj stalno tinjao plamen pobune. Naravno da su Amerikanci, nakon što su iscrpili ‘milom‘, odlučili svoje planove o gradnji kanala na tome mjestu provesti silom, primjenjujući danas toliko prepoznatljiv modus operandi. Svesrdno su poduprli pobunjenike pa se i izravno vojno umiješali u sukob Kolumbije s njezinom nemirnom pokrajinom, a zauzvrat je jedan od poznatijih američkih predsjednika Teddy Roosevelt (eno mu lik na Mount Rushmoreu) tražio samo jednu uslugicu: da SAD u miru napravi svoj kanal na teritoriju Paname i neometano se njime koristi zauvijek.
Jedan mali znak pažnje for services rendered. SAD je, inače, vratio eksteritorijalni komad oko Kanala i sâm Kanal Panami 1999. To je isti Roosevelt koji je osobno sudjelovao u oslobađanju Kube od španjolskog jarma (tada još nije bio predsjednik) da bi SAD zatim postavio osam uvjeta za svoje povlačenje sa svježe neovisne Kube (Plattov amandman), među kojima je bilo i pravo da vojno intervenira na tom otoku kad god poželi, naravno za dobrobit tog otoka, a sve to uredno je upisano u kubanski ustav. Dakle, eventualna američka vojna intervencija na Kubi bila bi u skladu s kubanskim ustavom, a nešto slično, očito, vrijedi i za Europu, samo u neformalnom obliku. You couldn‘t make this shit up, rekli bi Ameri.