Kolege novinari i urednici iz regije redovito prate vijesti, teme i komentare o hrvatskom turizmu u hrvatskim medijima. To se može razumjeti jer neki njihovi čitatelji/gledatelji dolaze na naš dio Jadrana kao turisti, a neki kao sezonski zaposlenici. Što više prate, međutim, to im je sve nejasnije kakav je, zapravo, odnos naše javnosti prema turizmu. Jedan dan brojimo koliko je turista došlo, drugi dan kritiziramo cijenu kuglice sladoleda, treći dan tražimo veće oporezivanje prihoda od iznajmljivanja apartmana, četvrti se dan snebivamo nad rastom cijena nekretnina na obali…
Pokušaj da objasnim ambivalentnost hrvatske javnosti prema ovdašnjem turizmu najčešće ne uspije. Nakon nekoliko rečenica kolege iz regije, koliko god se trudili, izgube se u izrečenim proturječnostima i slojevitosti odnosa prema djelatnosti koja nam je i blagoslov i prokletstvo. U pokušaju da im koliko-toliko objasnim tu zavrzlamu argumenata i osjećaja ispalo je da je možda najbolje usporediti to s terminom iz psihijatrije koji se stručno naziva ‘disocijativni poremećaj identiteta‘.
Čista psihijatrija
Radi se, pojednostavnjeno, o stanju pri kojem u nekome postoji više različitih osoba. Svaka je osobnost drugačija i javlja se u drugo vrijeme, a kad se javi, preuzme glavnu ulogu u mišljenju, emocijama, stajalištima i ponašanju osobe.
E, sad, ako se vratimo na odnos domaće javnosti prema turizmu, treba zamisliti hrvatskoga građanina, podvrstu građanin kontinentalac (bez apartmana ili vila za iznajmljivanje na Jadranu). U tom kontinentalcu vulgaris, kad se spomene turizam, istodobno čuči nekoliko osoba. Koje naizmjence preuzimaju glavnu riječ.
Recimo da je prva osobnost ona koja je uvjerena da turistička djelatnost u Hrvatskoj tvori 20 posto BDP-a (ne, nego 11 posto) i da, kad neka sezona ne bi bila rekordna, ne bi bilo mirovina, bolnice bi bankrotirale, državni aparat prestao bi funkcionirati. Zato takva osobnost pomno prati izvještaje s naplatnih kućica u Lučkom i je li u udarnom tjednu prošlo dovoljno automobila prema obali. Ta osobnost slaže se sa zahtjevima da na Jadran ne dolaze iz Europe obitelji slabije kupovne moći. Želi bogatiju klijentelu. Koja više troši i izdašnije puni državni proračun.
I baš kad je ta osobnost umirena, odnekud iz dubine progura se druga osobnost. I preuzme glavnu riječ. A to je osobnost koja želi s obitelji ići na more. Ona želi niže cijene kave i jeftiniju kuglicu sladoleda. Bijesna je kad pročita da je kuglica sladoleda četiri eura, a kava pet eura. I zbog toga se strašno ljuti na onu prvu osobnost koja na Jadranu želi turiste koji imaju novca platiti kuglicu sladoleda četiri eura.
Još se nije stišao bijes te druge osobnosti unutar osobe hrvatskoga kontinentalca, a u prvi plan probija se njegova treća osobnost. Ona je ogorčena odnosom države prema vlasnicima i iznajmljivačima apartmana i vila za odmor. Kako se može za krevet u apartmanu za cijelu sezonu platiti četrdeset eura poreza? Zašto se iznajmljivači ne tretiraju kao svi drugi privatni poduzetnici koji plaćaju porez na dohodak i druge namete? Ta osobnost ne može smisliti građanina obaldžiju, za kojeg je uvjerena da u sezoni uprihodi toliko eura da u Zagrebu ne pita za cijenu kvadratnog metra stana na prestižnoj lokaciji.
Obaldžije na udaru
Onda um građanina kontinentalca preuzme četvrta, domoljubna osobnost. Nju izluđuje što obaldžije prodaju kuće i zemljišta strancima. Koji ubrzano postaju vlasnici jadranske obale. I pitanje je godine kad će napraviti koridor između zaleđa i mora koji preostali domaći živalj neće smjeti prijeći. ‘Zar sam se za to borila?‘ pita se četvrta osobnost.
U umu je kod nekih i peta osobnost. Ona koja pokušava objasniti prethodnim trima da je osoba, vlasnik uma, zaposlena u prehrambenoj tvrtki koja trećinu prihoda ostvaruje prodajući po dobrim cijenama robu hotelima na Jadranu. I da se iz tog prihoda isplaćuju plaća, regres i božićnica. Ta je osobnost, međutim, prilično slaba. Posebno je ne može smisliti druga osobnost, ona koju bi se moglo nazvati ‘blagajnica hoće ići na more‘ i koja je, među ostalim, ljutita što turisti više platežne moći dižu cijene i na kontinentu.
Sve u svemu, dragi kolege novinari i urednici iz regije, ne pokušavajte shvatiti kaos koji vlada u našim glavama kad je naš turizam u pitanju. Uzalud vam je. Kao i kad je posrijedi pravi disocijativni poremećaj identiteta, liječenje je dugotrajno i komplicirano, a izgledi za izlječenje nisu preveliki.