Jedno od važnih pitanja američkih izbora jest hoće li Taylor ponoviti svoju potporu Bidenu i može li to biti presudno u ovogodišnjoj očekivanoj izbornoj utrci. No Taylor zapravo nema politički sadržaj. Njezina je uloga samo dovesti birače do biračke kutije i uputiti ih koga zaokružiti
Izborni trendovi diljem zapadne polutke, one koja je u povijesti naučila imati politički izbor, mogu se svesti na dva T. Od američkih predsjedničkih izbora najesen preko europskih u proljeće do pojedinih nacionalnih (poput hrvatskih) parlamentarnih izbora negdje između. Prvo je T Taylor Swift, američka glazbena megazvijezda, planetarno popularna. Drugo je T traktor – obični, poljoprivredni. Kao mamac za nove glasače Taylor Swift već je poslužila na prošlim američkim predsjedničkim izborima kad je poduprla aktualnoga predsjednika. Nakon što je na svom Instagramu objavila potporu Bidenu, registriralo se 35.000 novih birača. Onih koji su možda bili potpuno nezainteresirani za Bidena i Trumpa, ali prate – Taylor. Jedno od važnih pitanja američkih predsjedničkih izbora jest hoće li Taylor ponoviti svoju potporu Bidenu i može li to biti presudno u ovogodišnjoj očekivanoj izbornoj utrci. Pitanje se osobito aktualiziralo nakon američkog Super Bowla, najgledanijeg programa u SAD-u, na kojem je Taylor kao potpora svomu momku, igraču američkog nogometa Travisu Kelceu, ‘utjecajem‘ zasjenila sâm Super Bowl.
I Peđa bi, sine!
Mnogi bi današnji političari željeli da im Taylor dobije izbore. Njezinu je pomoć još lani prizivao kanadski premijer Justin Trudeau, ove ju je godine kao motivatoricu za izlazak na europske izbore poželio povjerenik Europske komisije (EK) Margaritis Schinas. Za Taylor je neoprezno i bez pitanja ovih dana posegnuo i Peđa Grbin stavivši njezin – umjetnom inteligencijom malo modificirani – poster i glazbeni hit u službu SDP-ove kampanje, smetnuvši s uma da je za to potrebna suglasnost i da autorska prava imaju cijenu. Kako Peđa to vidi: Taylor je ljevičarka, pa je, bez pitanja, siguran da bi baš njega poduprla da je se pita. A ne Plenkovića.
No što znači Taylor kao zaštitno lice izborne kampanje – od Joea do Peđe? Znači da politika gubi sadržaj u korist popularnih maskota. Na prijelazu stoljeća jedno od zaštitnih lica humanitarne strane globalizma bila je Angelina Jolie. Ali ona je istinski emitirala tu aktivističku energiju, želju da mijenja svijet, koja je, spojena sa slavom filmske zvijezde, učinila od nje ambasadoricu ljudskih prava i humanosti bez granica. Poslije nje kao zaštitno lice zelenih politika proizvedena je obična, neprilagođena tinejdžerska aktivistica Greta Thunberg, koja je stvarala dojam da zelene politike za spas planeta dolaze ‘odozdo‘, od osviještene aktivističke mladeži, a ne iz zelenih industrija koje tako umnožavaju svoje profite.
I zato su se najmoćniji političari svijeta (od Obame do Merkel) pretvarali da vjeruju Gretinim pričama, puštajući da ih proziva i da viče na njih. No kako je počeo proces deglobalizacije i odustajanja od najradikalnijih zelenih agendi, Greta se vratila u školu. Nova trendovska maskota postala je Taylor, koja uopće nije aktivistica, već je ponajprije iznimno uspješna tvornica novca (zato nisam sigurna da će Peđi oprostiti dug). Ona zapravo nema politički sadržaj. Njezina je uloga samo dovesti birače do biračke kutije i uputiti ih koga zaokružiti. U tom izbornom konceptu politike bez sadržaja, koji je usmjeren prema potpunoj banalizaciji i depersonalizaciji političkog upravljanja, Taylor je važnija od Joea Bidena i Kamale Harris zajedno. Uostalom, već je danas razvidno da ni Biden ni Harris ne upravljaju Amerikom: on jer to više ne može, ona nikad i neće moći. Ali administracija funkcionira.
A i naši se bude
Europa, na razini EU-a, a još više na razini država članica, srećom, još nije toliko napredovala prema tejlorizaciji politike. Ali je blizu. Prizivanje Taylor Swift ili nekoga njezina europskog ekvivalenta u izbore u Europi se još doživljava kao bizarnost. No Europa je u ovoj izbornoj supergodini preplavljena drugim T. Traktorima, odnosno prosvjedima farmera protiv ograničenja koja su im nametnuta europskim zelenim politikama koje, prema njihovu sudu, uništavaju europsku poljoprivredu. Na traktorima su već bile Nizozemska, Njemačka, Francuska, Španjolska, Češka… A i naši se bude. Uz traktore se obično vežu konzervativnije političke opcije, koje su u europskome mainstreamu u posljednjih četvrt stoljeća postupno gubile svoje predstavnike. Zatečen epidemijom traktorijada, trenutačni establišment nastoji im zalijepiti etiketu ekstremista. No ekstremizam se obično baš ne vozi na traktorima. Traktorijade su ponajprije odgovor ‘baze‘ na tejlorizaciju političkog mainstreama. Rezultat bitke između ta dva T odredit će buduću političku kartu Europe.