O drami bi se moglo govoriti da su prosvjedi u Srbiji vodili političkom kraju Aleksandra Vučića. No, masovnosti unatoč, srpski prosvjedi nisu imali taj potencijal, pa čak ni takve zahtjeve. Prosvjed koji traži od apsolutnog vladara da promijeni televizijski program nije drama za vladara
Odolijevala sam nekoliko tjedana komentirati nova ‘događanja naroda‘ u Srbiji, tu navodno veliku političku krizu i dramu potaknutu dvama tragičnim masovnim ubojstvima i novim zaoštravanjem odnosa Srbije i Kosova. Ključno je pitanje dakako – je li to kraj Aleksandra Vučića? Razlog odgode analize te navodno velike drame vrlo je prozaičan – nema tu drame. Od početka, od masovnih prosvjeda u Beogradu, preko Vučićevih organiziranih antiprosvjeda sa sendvič-jelovnikom, preko dizanja tenzija na Kosovu koje ne izlaze izvan okvira održavanja srpsko-kosovske političke krize aktivnom, sve je to jedna obična politička sapunica s isforsiranim i prilično jeftinim zapletima i ispušni ventil za odgodu Vučićeva suočavanja sa stanjem u Srbiji kao i za odgodu daljnjih koraka u normalizaciji srpsko-kosovskih odnosa.
Promjene nisu realna opcija
O drami bi se moglo govoriti da su prosvjedi u Srbiji vodili političkom kraju Aleksandra Vučića, koji je formalno tek predsjednik s malim ovlastima, a stvarno politički vladar Srbije. No, masovnosti unatoč, srpski prosvjedi nisu imali taj potencijal pa čak ni takve zahtjeve. Prosvjed koji traži od apsolutnog vladara da promijeni televizijski program nije drama za vladara. A i realno političko stanje u Srbiji trenutačno je takvo da Vučića nema tko smijeniti, nema oporbe čija politička snaga nadilazi razinu oglašavanja intervjuom za oporbene medije. Upitno je i tko bi ozbiljan i uvjetno rečeno normalan u Srbiji u ovome trenutku uopće poželio smijeniti, odnosno zamijeniti Vučića i naslijediti njegove međusobno nepomirljive dugove. Taj bi se morao dovijati kako ne izdati istočne prijatelje (Rusiju i Kinu) s kojima Vučićeva Srbija ima i povijesne veze i političko-financijske obveze i kako pritom istodobno ne izgubiti potporu zapadnih prijatelja kojima je Srbija okružena i o kojima joj ovisi budućnost pa i opstojnost.
Za smjenu autoritarnog i apsolutnog vladara poput Vučića u pravilu je potrebna i neka izvanjska pomoć i suradnja. Nikome izvan Srbije, ni na Istoku ni na Zapadu, trenutačno nije u interesu trošiti resurse na smjenu poznatog i predvidivog Vučića, samo da bi u Srbiji promijenili vlast, koja im uopće ne smeta. Naprotiv, surađuje koliko može i koliko mora. A Vučić sam dakako ne namjerava predati vlast. Zato (dramatične) političke promjene u Srbiji nisu realna opcija, bez obzira na prosvjede.
Povlačile su se i neke usporedbe ove prosvjedima probuđene Srbije s ‘događanjima naroda‘ pod vlašću Slobodana Miloševića, koja su bila uvod u srpske osvajačke ratove u Hrvatskoj i BiH. No, geopolitički kontekst danas je potpuno drukčiji. Srbija je okružena državama članicama NATO-a, uključujući i Hrvatsku, državama pod mandatom NATO-a (BiH i Kosovo), nema iza sebe JNA, a Rusija je daleko i zaokupljena je vlastitim problemima. Pa ni tu nema (potencijalno ratne) drame. Osim toga, svoju imperijalnu paradigmu Srbija je preoblikovala u mirnodopski ‘srpski svet‘ u kojem nastupa prema susjednim državama (uključujući i Hrvatsku) iz pozicije žrtve, sa znatnim destabilizacijskim potencijalom. Ali ni to nije drama, to je konstanta.
Vučić dobio još jednu odgodu
I napokon ne-drama oko Kosova, koje u prognozama rizika slovi kao potencijalno mjesto sukoba Rusije i Zapada, preko njihovih lokalnih igrača – Srbije i Kosova. Ali, ovaj put ipak je to bila samo sapunica, koja miriše na dogovornu sapunicu. Srbi su prosvjedovali protiv Albanaca koji su došli preuzeti lokalne institucije u sjevernom Kosovu, nakon što su pobijedili na lokalnim izborima koje su Srbi bojkotirali. Pritom je ozlijeđeno nekoliko vojnika NATO-a. Rezultat: EU je izrazio javno razumijevanje za Vučića (Macron, Scholz), koje mu je u ovom trenutku dobro došlo, američki veleposlanik na Kosovu preporučio je legalno izabranim, ali nelegitimnim albanskim dužnosnicima da dužnosti obnašaju online. A zapravo Vučić je dobio još jednu odgodu u procesu normalizacije odnosa s Kosovom. To mu je važno jer zna da ni Zapad ni Istok neće dirati njegovu vlast u Srbiji sve dok on ne prizna Kosovo. U trenutku priznanja Kosova on postaje Zapadu suvišan, a Istoku nepodoban. NATO je pak nakon ove sapunice dobio još jedan povod da ojača svoju misiju na Kosovu i oko njega.
Dok ovo pišem, Vučić u svome klasičnom performansu poručuje da neće predati vlast bez izbora: ‘Ako me ubiju, ostat će moj brat Andrej. Ako mi ubiju brata, ostat će sin Danilo. Ako mi ubiju sina, ostat će mi kći Milica…‘ Ali nema drame. Samo novi nastavak sapunice.