Nakon pustih milijardi inicijalno postavljeni ciljevi ostaju nedohvatljivi. Ukrajina se neće vratiti u svoje postsovjetske granice. Rusija nije izmorena i na koljenima. Vladimir Putin nije srušen. Svijet se nije solidarizirao sa Zapadom. SAD je izgubio interes za taj rat. Kina je nikad jača. Europa gubi dah i ne može se obračunati ni s vlastitim uličnim bandama, a kamoli voditi rat s Rusijom
Kako se bliži treća nesretna obljetnica ruskog napada na Ukrajinu, nije zgorega napraviti reviziju dosad ostvarenoga ili, u ovom slučaju, neostvarenoga. Otkako se Europska unija objeručke insertirala u taj rat predstavivši ga širokoj javnosti kao pitanje vlastitog opstanka, što je ista ta javnost jednako objeručke prihvatila, stvari, malo je reći, nisu išle prema planu. Tri godine poslije europska ekonomija titra na rubu recesije u kombinaciji s tvrdoglavom inflacijom, a njezin ekonomski motor, nekoć slavna Njemačka, u slobodnom je padu. Kao što se moglo pročitati i na stranicama ovog medija, sve više tvrtki u Hrvatskoj osjeća posljedice tog usporavanja.
Nadalje, Europa je u međuvremenu postala potpuno ovisna o SAD-u u vojnom, političkom, energetskom i, de facto, svakom drugom smislu, a šlag na tortu povratak je na vlast Donalda Trumpa koji će maksimalno iskoristiti spomenute ovisnosti. Općenito, sankcije Rusiji, čija je potka bila odricanje od ruskih energenata, izazvale su energetski kaos u Europi i situaciju u kojoj se više ne zna tko pije, a tko plaća. Plina ima, plina nema, plin je jeftin, plin je skup, neki računaju na LNG, neki na vedro nebo i malo vitra, neki na nuklearne elektrane, neki na ugljen, neki na naftu, neki na rusku, neki na neku drugu… Zbog toga ionako dobro uzdrmana europska konkurentnost ponire strelovitom brzinom i sve je jasnije da debelo zaostaje za propulzivnijim ekonomijama svijeta. Kinu na obzoru više i ne vidi, SAD samo što nije zamaknuo, a kako stvari stoje, uskoro ćemo i onima koji nam sada gledaju u leđa biti slika koja nestaje u retrovizoru.
Podsmijeh i odbijenice
S obzirom na to da se ekonomska moć obično pretače u sve ostale oblike moći, ili nemoć u nemoći, tako je Europa shvatila da nikad nije bila manje važna na globalnoj političkoj sceni. Gdje god bi se Europljani pojavili i zahtijevali pa molili za razumijevanje kad je riječ o ukrajinskoj situaciji, nailazili su na podsmijeh i glatke, katkad i sočne, odbijenice. Doduše, teško je imati prijatelje kada si stoljećima silovao više-manje cijeli svijet i hvalio se kako u tvom carstvu sunce ne zalazi. Bivše kolonije postale su države sposobne paziti na vlastite interese, upravo onako kako su naučile od Europljana i Amerikanaca. Nakon jako mnogo vremena dočekale su svoj trenutak, što se najbolje ogleda u činjenici da praktički ostatak svijeta, Globalni jug, kako ga opet podcjenjivački zovu zapadnjaci, uopće ne doživljava rat u Ukrajini kao relevantno pitanje, jer za njega to i nije. Europa i SAD mogu jedva računati na ono što zovem ‘političkim Zapadom‘, zemljama koje su u širem smislu dio zapadne sfere (Australija, Kanada, Japan, Novi Zeland, Južna Koreja…).
Iz histerije u histeriju
Na koncu, valja primijetiti i da je Europa, daleko više od udaljene Amerike, samo prešla iz jedne histerije u drugu (Ukrajina prosječnom Amerikancu ne znači baš ništa). Konstantan grč zbog pandemije zamijenili smo konstantnim grčem zbog Rusije. A što smo za to dobili? Da si ne lažemo, izgubljen rat. Nakon pustih milijardi usmjerenih u Ukrajinu, što izravno, što neizravno, inicijalno postavljeni ciljevi ostaju nedohvatljivi. Ukrajina se neće vratiti u svoje postsovjetske granice, uspjeh je sada što još postoji. Rusija nije izmorena i na koljenima. Vladimir Putin nije srušen. Svijet se nije solidarizirao sa Zapadom. SAD je izgubio interes za taj rat. Kina je nikad jača. Europa gubi dah i ne može se obračunati ni s vlastitim uličnim bandama, a kamoli voditi rat s Rusijom. Što brže primirje u Ukrajini i posljedična stabilizacija šire ekonomsko-političke situacije najbolji su scenarij kojemu se Europa može nadati. U protivnome bi i sama mogla postati primatelj nečije ‘pomoći‘.