Obiteljska tvrtka Vuplast posljednjih je godina pretrpjela dvije velike nepravde – prevarili su je poduzetnici iz Italije i Kine s kojima je sklopila poslove. K tome se druga prijevara dogodila na početku financijske krize, no unatoč svemu preživjela je i napredovala
Nedavno je Liderova ekipa pohodila Međimurje u sklopu našeg projekta 'Poslovna scena'. Posjetili smo i obiteljsku tvrtku Vuplast u Čakovcu te razgovarali s braćom Nikolom i Ivanom Marciušem. Njih su dvojica treća generacija koja upravlja tvrtkom, o čemu smo pisali, ali ja bih izdvojio još nešto što nismo zabilježili u prethodnim tekstovima: perspektivna tvrtka Vuplast imala je trnovit put do uspjeha i pritom je dva puta doživjela velike nepravde.
Razgovarali smo više od jedan sat s Nikolom i mlađim mu bratom Ivanom i čini mi se da je toliko vremena bilo dovoljno da 'pročitam' tu obitelj zahvaljujući priči njih dvojice. Rekao bih da su jako povezani. Obojica su ponosna na svoju baku Amaliju i djeda Stjepana Vugrinca koji su potkraj 80-ih pokrenuli biznis, kao i na roditelje Sonju Vugrinec-Marciuš i Rudolfa Marciuša koji su 2000-ih preuzeli tvrtku. Nekoliko su ih puta spomenuli tijekom razgovora, s izrazom lica i intonacijom koji su dodatno govorili o bliskosti u obitelji. Od 2015. njih dvojica upravljaju tvrtkom kao trgovački opunomoćenici, a majka je i dalje direktorica.
Vuplast danas, kao što smo objavili, proizvodi vreće za pranje kontaminirane odjeće, sve traženije u Europi, ali i vreće za druge namjene. No, kao što navedoh, toj obitelji nije uvijek bilo lako. U svojoj povijesti imala je dva propala pokušaja investiranja.
Pirova pobjeda na sudu
Prvi se dogodio 2002. kad su Marciuši morali uvesti stroj za ekstruziju (postupak prerade plastičnih masa) polipropilena, tzv. celofana. Tada je u tvrtki radilo četrdeset ljudi, a prihodi su bili deset milijuna kuna. Stroj su našli u Italiji i otišli su onamo, domaćin ih je dočekao ljubazno i pokazao im stroj. Sve je bilo u redu, tada se tako barem činilo, pa su ga nakon vijećanja odlučili kupiti. Zadovoljni obavljenim poslom, vratili su se u Čakovec, a nakon nekog vremena dovezen je i stroj. Ali odmah im se smračilo pred očima – bio je neispravan. Tužili su talijansku tvrtku mjerodavnom sudu u Rimu koji je presudio u Vuplastovu korist, ali novac Marciušima nikad nije vraćen.
Razlog je jednostavan: talijanska tvrtka otišla je u stečaj. Rekli bismo da je to tipičan hrvatski primjer nekorektnosti, ali kao što vidimo, može se takvih primjera naći i u Italiji. Tako malu tvrtku tada je taj posao uzdrmao, ali ipak je uspjela ostati na nogama. Drugi slučaj dogodio se početkom krize 2008., kad su tvrtkom upravljali njihovi roditelji. Kako je već bio poskupio materijal za proizvodnju, odlučili su pokrenuti proizvodnju tog materijala za vlastite potrebe, ali i za prodaju.
Probni uzorci sirovine poslani su iz Kine u Čakovec. Sve je izgledalo dobro pa je Vuplast naručio dva kontejnera, plativši pritom robu i prijevoz. Roba je stigla, došli su po nju i imali što vidjeti: umjesto sirovine stigla su dva kontejnera napunjena vrećama pijeska. Braća Marciuš kažu da više nisu imali novca za suđenje, preostalo im je jedino da zamole za pomoć hrvatsko veleposlanstvo u Kini i kinesko u Hrvatskoj. No u veleposlanstvima su im rekli da je to rizik poslovanja, da se nisu dobro zaštitili te da im ne mogu nikako pomoći. Uz to su morali platiti carinu. Što je najgore, za taj posao dignuli su kredit koji su, dakako, morali vraćati, a dugovali su i Poreznoj upravi.
I sve se to dogodilo kad nas je 2008. udarila kriza. Tvrtka je nekako preživljavala (primjerice, iz HEP-a su dolazili isključivati struju), a onda su 2015. upravljanje preuzeli Nikola i Ivan.
Ne postoji Vuplast plus
– Ja sam završio fakultet, a Ivan je još studirao. Razmišljali smo što ćemo, vodili smo se logikom da će za nas dvojicu uvijek biti posla. Imali smo u tom trenutku dva radnika, danas nas je deset, stali smo na noge. Vuplast ipak nije otišao u stečaj, nije ostao dužan Poreznoj upravi, nismo otvorili drugu tvrtku. Tvrtka je imala uspone i padove, ali ipak se ne zove Vuplast plus. Netko kaže da smo glupi, ali mi smo ponosni na to. Kad smo se napokon oporavili, uložili smo u ovo što sad imamo. Vjerujemo da ćemo postati lider na tržištu – kaže Nikola.
Priča obitelji Marciuš ima sretan epilog, što nam svima može biti drago. Nadamo se da će njezina tvrtka biti još uspješnija.
POST SCRIPTUM
Ova je priča korisna i za sve poduzetnike zbog toga što iz iskustva obitelji Marciuš i Vugrinec (tvrtku je naslijedila Nikolina i Ivanova mama Sonja Vugrinec-Marciuš) mogu izvući pouku da i u svijetu ima i ovakvih i onakvih poduzetnika. Prije godinu dana u Lideru smo pisali o takvim slučajevima, stoga neka vam, dragi poduzetnici, ova priča bude podsjetnik na to da potencijalne poslovne partnere provjerite na svim mogućim izvorima.