Ovaj je obljetničarski mjesec vrijeme refleksije o proteklom razdoblju, nešto kao kraj svake godine samo verzija iz noćne more, pa se svi prisjećamo tih crnih dana kada je ova epizoda Zone sumraka (za mlađu publiku, Crnog ogledala) tek počinjala. Lider je, recimo, taman prije početka jednog od najvećih promašaja u recentnoj hrvatskoj povijesti izašao s naslovnicom na kojoj se kočila šaka uz poruku 'nema predaje', poduprta tekstom stanovitog Vanje Figenwalda koji je napisao kako stvari ipak nisu toliko crne. Inače nesklon optimizmu, nudio je čitateljima sasvim novu, neiskušanu verziju sebe i gorko požalio. Hrvatska se kao i cijela Europa uz izuzetak Švedske tih dana odlučila za tvrdi lockdown uvjerena da će potpuno zaustavljanje života od 30-ak dana biti dovoljno za suzbijanje SARS-Cov-2 virusa i posljedični povratak u normalu. Malo tko je, uključujući spomenutu naivčinu Figenwalda, bio spreman vjerovati da ćemo godinu dana kasnije biti u po mnogo čemu goroj situaciji.
Pa budimo generali poslije bitke i pogledajmo što je točno netom prije lockdowna i najjačeg potresa u Zagrebu u 140 godina, napisao ovaj Nostradamus. Počeo je zapravo solidno, ustvrdivši da nas definitivno čeka recesija, premda u tom trenutku to i nije bilo teško shvatiti svakome tko nije markirao bar jedan sat Politike i gospodarstva u školi. No, stvar brzo kreće u neželjenom smjeru. Po korektnoj konstataciji da je zavladala opća histerija, Figenwald nudi nešto drugačiju tezu, kako razloga za suspregnuti optimizam ima. 'Nijedna ekonomija nije uspjela uvjerena da će sutradan uslijediti potop, kao što nijedan poduzetnik nije pokrenuo uspješan biznis misleći da će propasti za tjedan dana', samouvjeren je autor koji potom kreće u argumentiranje.
Za početak, veli, 'virus će sasvim sigurno proći i to će se dogoditi vjerojatno u dogledno vrijeme, posebice nakon što su poduzete rigorozne mjere koje onemogućuju dosadašnji tempo njegovog širenja' te dodaje da će broj zaraženih uskoro početi padati, a ako stigne cjepivo ili tretman, koji su navodno blizu, pandemija će definitivno okopniti. Stanka za smijeh…Ok, nastavljamo. Ne potpuno neiskusan, Figenwald u zagradama napominje da informacije o cjepivu dosta variraju, premda je neovisno o tome sada jasno koliko je lakovjerno bilo očekivati da će cjepivo skoro stići ili da će zaraza uskoro proći.
U predahu od promašenih očekivanja, autor se vraća na nešto sigurniji teren ekonomije i ispravno utvrđuje očitu stvar, kako je zaraza egzogeni šok koji nije proizašao iz ekonomske slabosti, ali već u sljedećoj misli pogrešno ističe da pogađa sve sektore linearno. To je bilo točno u prvi mah, ali se ubrzo pokazalo da je pandemija vrlo nejednako pogodila gospodarstvo, s naglaskom na uslužne djelatnosti. Figenwald potom poručuje da se nakon takvih egzogenih šokova, poput pandemije ili rata, ekonomija u pravilu počne brzo oporavljati. Ta teza tek treba proći test vremena, iako dosadašnje iskustvo sugerira njenu točnost. Gotovo svako otvaranje nakon lockdowna donijelo je opipljiv skok gospodarske aktivnosti jer se ljudi ponašaju kao dugo zatvorene životinje puštene iz kaveza.
Bojao se Figenwald nelikvidnosti zbog refleksne reakcije poduzeća i kućanstava koji u trenucima ekonomske neizvjesnosti imaju naviku gomilati gotovinu. Kućanstva su zaista počela drastično povećavati štednju i to još uvijek čine, ali šok nelikvidnosti relativno je uspješno izbjegnut i tu je autor bio u pravu – reakcija središnjih banaka i država bila je ključna i ovaj put ispravna. U odnosu na krizu 2008., Europa je zaista napravila potpuni zaokret i odlučila razvezati kesu, spasivši tako ekonomiju od potpunog potopa. Ekonomski, dakle, Figenwald se donekle solidno drži, ali čim napravi korak dalje zagazi ravno u govno. Tako nakon poduže analize očekivane suradnje monetarne i fiskalne grane i efekta koji će imati na održavanje ekonomije, pogrešno smatra da ljudi i ekonomija potpuna zatvaranja mogu izdržati vrlo kratko. Evo nas godinu dana kasnije u trećem ili bogzna kojem lockdownu Europe, sa zaključanim ljudima i ekonomijama. Ipak, nakon prvog neke su lekcije apsolvirane, pa su proizvodnja i protok roba ostavljeni na miru, što je rezultiralo nešto blažim šokovima za ekonomiju u cjelini, iako tek treba vidjeti kada pandemija stvarno završi, ako ikada završi, koliko ekonomije u hibernaciji nije atrofiralo.Hrvatskoj je u tom trenutku Figenwald zapljeskao na pravodobnoj i uglavnom ispravnoj reakciji, što gledajući unatrag i nije potpuno netočno. Vlada je u granicama mogućnosti značajno ublažila udar na ekonomiju, iako je tijekom cijele pandemije bilo koškanja s dijelovima privatnog sektora oko kompenzacijskih mjera za one koji ne mogu normalno ili uopće obavljati svoju djelatnost. Najvećim problemom pokazat će se odnos države prema ugostiteljima i industriji evenata, no djelovanje vlade u ekonomskom pogledu moglo je, postavimo to tako, biti i puno gore. Ovako, u iznimno teškim okolnostima dosta toga je odrađeno relativno dobro. Za usporedbu, recimo, u Njemačkoj je zbog ozbiljnih problema s pravovremenim isplatama potpora bilo jako puno frustracija, a ni SAD se u počecima pandemije nije pokazao efikasnim u prosljeđivanju prijeko potrebnog novca krajnjim korisnicima.
Drugi je par rukava ponašanje zloglasnog Stožera i debakl s cijepljenjem, što nije bilo, niti je moglo biti, predmet dotičnog teksta. Nije toliko pogrešna bila ni tvrdnja da bi virus mogao biti dobrodošao lakat u rebra Europskoj uniji u pogledu suradnje monetarne i fiskalne vlasti jer se to dogodilo. Štoviše, napravljen je i povijesni iskorak sa zajedničkim zaduživanjem, iako se iznos fonda za oporavak, 750 milijardi eura, već sada čini nedostatnim za saniranje ukupne štete europskoj ekonomiji. Konačno, autor je bio zabrinut za SAD pod Trumpom, što se pokazalo opravdanim jer je tijekom njegove vladavine američka borba protiv pandemije bila kaotična. No, s dolaskom Joea Bidena i odobravanjem nekoliko cjepiva stvari su se promijenile i od Amerike se sada očekuje vrlo robustan i brz oporavak, dok je uvjerljivo najgora situacija upravo u Europi.
Gledano kroz sumiranih deset razloga za optimizam, oni su donekle točni, ali konačna slika nimalo ne odgovara poruci teksta. Pandemija je daleko od kraja, cjepiva nisu čarobno preko noći promijenila situaciju, ekonomija kako-tako preživljava stalna otvaranja i zatvaranja, premda će se stvarna šteta tek zbrajati kada se države povuku s potporama, ljudi uglavnom šutke trpe klackalicu otključavanja i zaključavanja i nitko više ne zna kada bi pandemija trebala završiti i hoće li uopće završiti.
Ukratko, nikakvog razloga za optimizam nije bilo, stvarnost je godinu dana kasnije gora nego što je velika većina ljudi mogla zamisliti. Ili, kada je o Figenwaldu riječ, operacija uspjela, pacijent mrtav.