Komentari
StoryEditor

Vanja Figenwald: Novo zatvaranje bilo bi još veći promašaj od prvog

09. Studeni 2020.

Već se neko vrijeme opet mrmori u raznim kutovima hrvatske javnosti o potrebi za novim lockdownom jer zdravstveni sustav neće moći uskoro izdržati ovakav tempo novozaraženih, tim više što su neke europske zemlje ponovo pribjegle tom rješenju, ali uglavnom u nešto laganijoj verziji. Doduše, ne prelaganoj zato što je bit koncepta, zatvaranje ljudi u njihove kuće uz vrlo ograničenu mogućnost kretanja, ostala nit vodilja ovakvih ekstremnih mjera. Tako su domaći liječnici preko svoje inače prilično aktivne udruge zavapili neki dan da se uvedu strože mjere, kao i neki komentatori u medijima, iako je uočljivo izbjegavanje sada očito proste riječi u korist eufemizma 'strože mjere'. Ipak, niz je razloga zašto lockdown, a to se brat bratu traži, jednostavno nema smisla.  

Prvo, lockdown ne rješava problem epidemije, toliko smo definitivno naučili. Onog trenutka kada iz njega izađete virus napadne kao da se ništa nije dogodilo, čak je i malo ljut. Njime ne spašavate živote, nego odgađate smrti, što su dvije potpuno drugačije kategorije koje treba prestati miješati.

Drugo, lockdown pretpostavlja zatvaranje ljudi u njihove domove, jedno od mjesta na kojem se događa najveći broj zaraza. Tako si u lockdownu ukućani podijele međusobno virus, pa neki prebole, neki umru i nakon nekoliko tjedana ili mjeseci društvo može pobjedonosno proglasiti drastičan pad novozaraženih. Jasno, jer se virus ispuše među ukućanima i strpljivo pričeka da oni još zdravi izađu van pa da počne opet harati na sve strane. Istovremeno, kafići, restorani, teretane, kina i kazališta propadaju, iako nisu relevantan izvor zaraze. Lockdown, naime, uporno promašuje metu.

Treće, lockdown koji bi proglasili narednih dana ili tjedana, mogao bi uvrh glave trajati četiri tjedna u kontinuitetu, a i to bi već bilo ozbiljno igranje s vatrom. To znači da bi iz njega izašli negdje tijekom prosinca, usred idealnih uvjeta za nastavak širenja virusa. On, baš kao i prvi put, ne bi nekom čarolijom nestao, nego bi cijeli ciklus rasta zaraza počeo ponovo, s tim da bi imao na raspolaganju još uvijek golem rezervoar nezaraženih. Procjene variraju, no možemo pretpostaviti da je oko pola milijuna građana dosada zaraženo, dodaj-oduzmi, što virusu na raspolaganju ostavlja solidnih 3,5 milijuna potencijalnih domaćina. Možemo, jasno, produljiti karantenu, kako ne, pa izaći iz nje u siječnju ili veljači, ali to zaista ne mijenja ništa u smislu ishoda.   

Četvrto, ionako krhka ekonomija već je prošlim zatvaranjem dovedena u stanje knock-downa i drugi bi je vjerojatno dokusurao. Državni proračun puni se prihodima gospodarske aktivnosti, s naglaskom na riječ aktivnost. Najveći njegov dio, pak, dolazi iz PDV-a, pojednostavljeno poreza na potrošnju. Ako nema aktivnosti, ključni izvor proračuna presuši, s njim i mogućnost države da servisira svoje obveze i održava i ovaj, prema djelatnicima KBC-a Dubrava jadni, zdravstveni sustav. Trenutačno smo u manjku oko 30 milijardi kuna i ako bi se nastavilo sa zaustavljanjima života i ekonomije, taj bi manjak drastično narastao što bi u konačnici ugrozilo isplatu plaća zdravstvenim djelatnicima, mirovina umirovljenicima i održavanje zdravstvenog sustava kao takvog, koliko god ministar Marić lakonski izjavljivao kako 'novac nije problem'. Ako nije, zašto ima rupu od 30 milijardi kuna? Zašto država ne podijeli veće potpore gospodarstvu? Zašto bolje ne opremi bolnice? Zašto ne plati dug veledrogerijama? Mislim, ako novac nije problem? Jedna stvar je oduvijek bila sigurna na ovim prostorima – novac je uvijek problem.

Paralelni problemi

Imali bi možda manji broj zaraženih nakon druge karantene, ali je pitanje kako bi izgledalo njihovo zbrinjavanje kada bi ponestalo medicinske opreme, lijekova, zaštitne opreme, medicinskih uređaja itd. Ako netko misli da je sada loše u zdravstvu, probajte s još nekoliko lockdowna, pa ćemo onda razgovarati. Naša sposobnost da se nosimo s virusom, kakva jest da jest, ovisi u potpunosti o barem nekakvom funkcioniranju ekonomije i svakodnevnog života čime se puni proračun iz kojeg se onda financira zdravstveni sustav. On, uzgred budi rečeno, košta neusporedivo više ove godine, nego inače, a kao što vrlo dobro znamo ionako je preskup za ovu državu i bez virusa. Epidemija i ekonomija nisu sukcesivni, nego paralelni problemi. Ići za rješavanjem epidemije, pa onda ekonomije otpočetka je pogrešna logika.  

Na kraju, koliko je točno lockdowna potrebno? Još jedan neće biti dovoljan, toliko je jasno. Navodno spasonosno cjepivo za široke mase prije proljeća neće po svemu sudeći biti dostupno, lako moguće niti tada, stoga se postavlja pitanje – koliko lockdowna? Tri, četiri, pet? Ima li netko brojku? Ili da odradimo jedan dugi do ljeta?

I što se postiže s tom nuklearnom opcijom? Pa nuklearni ishod, spaljena zemlja. Jedino što se time može dobiti je stanka za zdravstveni sustav, no pod koju cijenu? Predah sustava pretpostavlja dovođenje dobrog dijela društva na rub ludila i uništenje golemog segmenta ekonomije uz dugotrajnu nesigurnost koja prerasta u duboku recesiju i opće potonuće društva na dugi rok. Ne eliminira virus, ne spašava zapravo živote, ali zato jamči dugotrajnu bol gotovo svima. Jedina je istina, koliko god bolna bila, da efikasne metode borbe protiv virusa jednostavno nema.

Cjepivo je još uvijek izvan dohvata, tretmani oboljelih nešto su bolji, ali nedovoljno za veliku promjenu ishoda. Tko želi, može slobodno ostati kod kuće koliko god misli da je potrebno, u tome ga nitko ne sprječava, ali društvo u cjelini to si ne može više priuštiti. Živjeti s virusom znači živjeti, ali nažalost i umirati s virusom, što je možda odmah trebalo pojasniti. Hoće li zdravstveni sustav krahirati? Možda. Postoji li efikasan i održiv način da se to spriječi? Ne postoji. Virus se samo vraća i ciklus počinje ispočetka, ali je šteta sa svakim sljedećim još malo nepodnošljivija. Sve živote ne možemo spasiti i niti smo ikada mogli, što je istina stara koliko i ljudski rod.

24. svibanj 2022 10:47