Sasvim očekivano, dolazak cjepiva sa sobom je donio novu vrstu pandemijskih rasprava, među njima i onu najvažniju – kako ćemo točno završiti priču s Covidom. Odgovor na to pitanje vlade i dalje vješto izbjegavaju fokusirajući se radije na što veće procjepljivanje stanovništva, no već je sada jasno da ćemo uskoro morati konačno prelomiti je li epidemija gotova ili nije i ostaju li neke mjere nakon njenog kraja.
Stvar naoko, ali samo naoko, nije jednostavna jer podrazumijeva jasno definiranje kriterija, ključnog elementa koji otpočetka ne postoji. Je li kriterij održavanje zdravstvenog sustava funkcionalnim? Sposobnost stanovništva i ekonomije da se nose sa zabranama? Broj oboljelih? Broj hospitaliziranih? Broj mrtvih? Stopa reprodukcije virusa? Relativni broj oboljelih/hospitaliziranih/mrtvih (na sto tisuća ili milijun stanovnika)? Postotak cijepljenih? Naprosto politička odluka kao u Sloveniji?
Kako stvari sada stoje, procijepljenost se nametnula kao odlučujući kriterij u proglašenju kraja epidemije, iako to varira od države do države i nitko se nije jasno odredio. Inače uvjerljivo najveći i najplodniji izvoznik Covid histerije, Ujedinjeno Kraljevstvo, odlučilo je usprkos iznimno visokoj procijepljenosti, čemu se mora dodati i velik broj onih koji su Covid preboljeli, odgoditi otvaranje države do sljedećeg mjeseca jer se zaraza opet počela širiti na nekim mjestima, premda se čini kako broj mrtvih tempom ovaj put ne prati broj oboljelih, što je iznimno važan faktor u donošenju odluke o eventualnom kraju epidemije.
Osobno, mislim da je umjesto zamaranja traženjem upotrebljivog kriterija vrijeme stiglo za pretvaranje Covida u osobnu zdravstvenu odluku kao što je to pušenje, prekomjerno konzumiranje alkohola ili pretilost. Drugim riječima, oktroirani nasilni kolektivizam nastao kao posljedica izostanka učinkovitog cjepiva ili tretmana treba zamijeniti uobičajenom, a tako nepopularnom, osobnom odgovornošću. Ako cjepiva ima dovoljno i svatko se može cijepiti, kao što svatko može prestati pušiti, žderati i lokati, onda Covid više nije društveni, nego osobni problem. Slijedom toga, od jeseni, ili preciznije kada cjepiva, vjerojatno i prvi odobreni tretmani za oboljele, postanu definitivno svima dostupni, mjere treba u potpunosti ukinuti i proglasiti (pravi) kraj epidemije. Kada kažem u potpunosti, mislim u potpunosti. Nema baš nikakvih mjera, Covid potvrda ili ograničenja. Kao što nema potvrda i ograničenja za gripu, recimo. Nitko je ne želi dobiti, a toliki je dobiju i nezanemariv broj njih umre (nekad preko 600 tisuća globalno u sezoni), pa nitko ni ne trepne.
Neki će primijetiti da ima ljudi koji se iz zdravstvenih razloga ne mogu cijepiti ili da neki obolijevaju usprkos cijepljenju. Na to mogu samo odgovoriti da mi je jako žao, ali da nisam prava adresa za pritužbe – obratite se ljudima koji se mogu cijepiti, ali ne žele. Visoka procijepljenost smanjuje i mogućnost kolanja virusa i smrtnost, toliko postaje jasno, pa i uvaženi američki Johns Hopkins sada predlaže prelazak na brojanje hospitaliziranih umjesto zaraženih, kao glavni kriterij za donošenje odluka o epidemiji. Jednako tako, neke američke države već su ukinule dnevna brojanja zaraženih u korist tjednih ili višetjednih. Što s novim vižljastijim varijantama koje nastaju zbog kolanja virusa? Cjepiva se mogu vrlo brzo prilagoditi, unutar nekoliko tjedana, nije nerješiv problem. Osim toga, dosada nije dokazana relevantno smanjena efikasnost ni za jednu od prisutnih varijanti usprkos histeričnim lupetanjima raznih znanstvenika preplašenih vlastite sjene. Cjepiva imaju nuspojave? A koji lijek nema? Neke su ozbiljne? Jeste li pročitali papir koji dobijete s Aspirinom? Prebrzo je razvijeno? Mislim da nekih 20 godina nije baš brzo. Testirano je premalo? Oko 2,7 milijardi ljudi na svijetu je dobilo dosada razne pikice, čini mi se kao dosta velik uzorak. Ne znamo dugoročne posljedice? Ok, zaustavimo svoje živote na deset godina da budemo sasvim sigurni. Uglavnom, da ne duljimo o Billu Gatesu, Donaldu Trumpu, 5G-u i globalnoj pedofilskoj zavjeri kombiniranoj s globalnom farmaceutskom zavjerom, poanta je prelazak na osobnu odgovornost za vlastito zdravlje kao i u slučaju tolikih drugih oboljenja. Kao društvo smo dali koliko smo mogli. Ova bolest je iz dana u dan sve manje kolektivni problem, a sve više individualni i negdje od jeseni je red da se svatko brine sam za sebe. Ili ne brine. I to je, naime, sloboda, iako su mnogi zaboravili u posljednjih godinu i kusur dana.