Novo normalno nikada nije postojalo, od početka postoji samo staro normalno s novim virusom.
Probali smo karantenu, nije baš uspjelo, samo smo odgodili neizbježno. Onda smo odlučili da ćemo 'živjeti s virusom', ali nakon skoka broja zaraženih, odnos prema koronavirusu u većini europskih zemalja počinje poprimati groteskne razmjere, najviše zato što se pokušava spojiti nespojivo. Konkretno, želi se živjeti relativno normalno i imati zanemarive ili nikakve brojeve novozaraženih, što je, sada valjda postaje jasno, neizvedivo. Koronu se, vrijeme je da se prizna jasno i glasno, ne može zaustaviti, barem ne bez cjepiva (istog onog koje svi čekaju, ali nitko ne misli primiti) i svaka druga 'borba' je iluzija.
Maske, dezinfekcija i distanca zapravo su jedino čime se eventualno može usporiti širenje, sve ostalo je vrijeđanje inteligencije, no države očito u strahu da ne budu optužene za nedjelovanje u zadnje vrijeme posežu za sve bizarnijim potezima. U španjolskoj Galiciji su se dosjetili zabraniti pušenje na javnim površinama jer se navodno otpuhivanjem dima šire kapljice virusa (potez u rangu svojedobnog dezinficiranja ulica, premda će vam svaki virolog reći da virus na ulici umre za jednu minutu). U Francuskoj i Belgiji iscrtavaju dijelove gradova gdje se maske treba nositi na otvorenom, gdje ne treba. Države redom jedna drugoj prijete nekakvim bojankama, iako sve imaju problema i ne znaš koja je gora po broju zaraženih. Što je još žalosnije, infamne se liste sve više koriste kao sredstvo upražnjavanja sitničavih zavisti među zemljama, a posebno je pritom postalo gadljivo uporno prebacivanje odgovornosti na druge države u stilu 'toga kod nas ne bi bilo da nije uvezeno od ovih ili onih'.
U Australiji i dalje misle da se lockdownom rješava problem, nažalost i u mnogim drugim državama, Hrvatska pretpostavlja da je virus noćna ptica koja operira iza ponoći i odmara se nedjeljom itd. Sve te više-manje besmislene mjere i mjerice trebaju stvoriti dojam da vlasti nešto rade i brinu za svoje voljene građane, no tužna istina je da ne mogu ništa i da izvode predstavu. Možda je najbolji dokaz neizbježnosti virusa otočić na kraju svijeta zvan Novi Zeland na koji je nakon više od tri mjeseca korona opet uspješno stigla, navodno kroz zamrznutu hranu. Ako hoćete život, bijega nema.
Opsesija novozaraženima, pak, priča je za sebe. Najmanje važan podatak, zgodan tek kao pokazatelj kretanja epidemije, neprekidno se uzima kao vrhovna istina prema kojoj se trebaju ravnati životi ljudi, iako je daleko važnije koliko je ljudi hospitalizirano, koliko na respiratoru i koliko umrlih, a bome i tko je umro. No, čak besmislenija od upornog inzistiranja na novim slučajevima je tvrdnja da se 'otvorilo prerano' koja kao da dolazi od ljudi koji su prespavali proteklih nekoliko mjeseci ili imaju posebne potrebe. Ako je nešto minulo vrijeme pokazalo to je da u biti nema nikakve veze kada se otvorite jer čim to napravite, virus se vraća. Bili vi zatvoreni tjedan dana ili godinu dana, ishod je u konačnici isti, virus se vrati. Tri mjeseca, pa i više, neke su zemlje svoje građane i ekonomije držale zatvorenima, period u kojem su izbrisani golemi komadi onoga što je godinama mukotrpno građeno (eurozona je u samo nekoliko mjeseci uspjela izgubiti pola radnih mjesta stvorenih od protekle krize, primjerice, a Velika Britanija izgubila je petinu ekonomije) i netko nakon toga ima hrabrosti ustvrditi da smo se prerano otvorili. Stvarno, kad smo se točno trebali otvoriti, koji je to povoljniji trenutak bio? U takvim okolnostima, Hrvatska čak djeluje kao jedna od rijetkih država svjesnih stvarnosti – ili se živi s virusom ili se potpuno rastače svakodnevnica građana, između ne postoji, iako će pod pritiskom drugih vjerojatno pribjeći ponovo novim promašenim mjerama, čisto da se uklopi u novi nalet histerije.
Živjeti s virusom znači upravo to. Virus je prisutan, kola populacijom i ne može se bogznašto napraviti da se to promijeni. Brojke su nekad veće, nekad manje, većini ne bude ništa, a neki nažalost umru (ljudi su, vjerovali ili ne, umirali i prije koronavirusa, umiru tijekom koronavirusa i umirat će i poslije njega), ali tko misli da je relativno normalan život moguć u kombinaciji s kontinuirano niskim ili zanemarivim brojkama zaraženih živi u fantaziji. Ne mogu sve ovce biti na broju, a vuk sit i što je najbolje, čini se da to velik broj građana već neko vrijeme razumije. Smrti od raka, prometnih nezgoda, srčanih udara, moždanih udara, gripe, gladi, malarije, difterije, HIV-a, ebole, pada pod tušem ili jednostavno starosti odavno smo apsolvirali, tako da strah od COVIDa-19 ne leži u njegovoj posebnoj smrtnosti (i prema Svjetskog zdravstvenoj organizaciji koja se boji vlastite sjene, stopa je oko 0,6 posto, a i to je velikodušno po mnogima), nego u njegovoj novosti. Čini se kako neki jednostavno ne mogu podnijeti postojanje još jednog potencijalnog uzroka smrti. Sve može, samo COVID ne. Ove ostale već neko vrijeme daleko više zanima vremenska prognoza od broja zaraženih, pa je sve manje jasno koga ove ili one mjere trebaju impresionirati. Ili zaštititi. Novo normalno nikada nije postojalo, od početka postoji samo staro normalno s novim virusom.