Velimir Šonje, naš poznati analitičar, na svom je portalu Ekonomski lab napisao tekst o Željku Rohatinskom. Tekst prenosimo u cijelosti.
Željko je, bez sumnje, bio jedan od malobrojnih ljudi koji su obilježili monetarnu i bankarsku povijest neovisne Hrvatske. Još osamdesetih godina, kao vrlo mlad stručnjak, bio je poznat u ekonomskim i političkim krugovima po svojoj analitičnosti, pronicljivosti i baratanju podacima i teorijama. Iz tog razdoblja potječe i njegov doktorat o ekonomskoj dinamici tj. o ulozi vremena u ekonomskim modelima. Rad će mnogo godina kasnije u dopunjenoj varijanti biti objavljen kao knjiga Time and Economics: The Concept of Functional Time.
Iako knjiga nije pobudila osobitu pažnju stručne javnosti, svjedočila je o Rohinoj sklonosti dubljem promišljanju stvari; o sklonosti pronicanju iza vidljivoga i konstruiranju šire slike, teoretiziranju.
Nakon što je završio drugi mandat guvernera HNB-a 2012., napisat će je još dvije knjige: Kriza u Hrvatskoj i svojevrsnu profesionalnu autobiografiju Persona non grata. U nedavno izdanoj Krizi u Hrvatskoj pokušao je dokazati da hrvatski problem nije nedostatak znanja nego hrabrosti. Do samog je kraja vjerovao kako za svaki gospodarski problem postoji ekonomski Sveti gral, to pomalo mistično tehnokratsko znanje koje odgovara na probleme realnoga svijeta, ne nužno zasnovano u podacima, ali čija se primjena nalazi u najboljem javnom interesu. Bio je uvjeren da je sve što je radio i govorio bio javni interes, čak i kada je vrlo neprecizno govorio o monetarnoj i kreditnoj politici za spas brodogradnje ili, ranije, o svojevrsnoj uroti banaka koje financiraju uvoz.
Ipak, Željko je imao djelatnu karijeru kao guverner HNB-a u dva mandata (2000.-2012.), u kojima su zabilježene epizode koje bi se mogle tumačiti na tragu spomenutog stava o tome da postoje znanja čija je primjena u najboljem javnom interesu. Danas je trenutak za spomen na takve epizode.
U njegovim su mandatima razriješene danas već zaboravljene krize u Riječkoj banci i Hypobank, od kojih je druga doista bila upečatljiva. U rješavanju prve ipak su presudnu ulogu imali vlada kroz DAB i glavni HNB-ov operativac za banke u to vrijeme, viceguverner Maletić. No, Roha je u slučaju Hypobank bio presudan.
Nakon što je ta banka raskrčmljena u jednoj od najnevjerojatnijih političko-financijskih afera koja je godinama uvezivala korušku i hrvatsku političku desnicu i nekolicinu nevjerojatnih „poslovnih“ likova iz obje zemlje, kao kupac – spasitelj pojavila se ni manje ni više nego Bayerische Landesbank (BLB) koja je naumila kupiti Hypo grupu iz Klagenfurta čija je banka-kćer Hypobank poslovala u Hrvatskoj. Bila je to ista ona BLB iz Muenchena kojoj je devizni diler Edo Nodilo nekoliko godina ranije pred nosom u Riječkoj banci (BLB je tada bila vlasnik Riječke banke) „zdimio“ gotovo 100 milijuna dolara. „Veliki bavarski bankari“ (državni, naravno) tada su brže-bolje pobjegli iz Hrvatske prodajući Riječku banku DAB-u tj. hrvatskoj državi natrag za euro ili marku, koliko već.
Tako se Roha nekoliko godina nakon tih događaja našao stiješnjen između očerupane Hypobanke i kupca „spasitelja“ koji mu je ranije priuštio brojne besane noći – bavarske državne banke bez kredibiliteta – koja se sada, po drugi put, u Hrvatskoj pojavila lobistički podržana od cijele baterije tadašnje političke vrhuške bavarskog CSU-a i nebrojenim domaćim lobistima predvođenih, glavom i bradom, tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom koji je bio čvrsto umrežen s bavarskom i koruškom desnicom.
Umjesto da poslušno odradi posao i dopusti preuzimanje bez previše „talasanja“, Roha je tada odigrao životnu rolu. Rekao je svoje povijesno „ne“ i pokazao kako regulator bankarskog tržišta svojim neovisnim držanjem i brigom za rizike djeluje u javnom interesu. Prisilio je BLB na masivnu dokapitalizaciju lokalnog Hypa, nakon čega je ta banka godinama bila najbolje kapitalizirana banka među većim bankama u Hrvatskoj, zauvijek skinuta s liste problema ili potencijalnih problema koji bi mogli zadesiti supervizore i proširiti se u sistemsku bankarsku krizu.
Dalekovidnost ove Rohine odluke pokazat će se u punoj mjeri nekoliko godina kasnije (2009.). BLB će u najvećoj krizi nakon Drugog svjetskog rata propasti zbog izloženosti američkom hipotekarnom tržištu koje se urušilo 2008. Bavarska država odnosno tamošnji porezni obveznici spržit će oko 14 milijardi eura u vidu kapitalnih injekcija i državnih garancija kako bi bavarski financijski „ponos“ održao nos iznad vode. No, debljina kapitalnoga sloja u hrvatskoj banci-kćeri, onoga kapitalnog sloja koji se treba zahvaliti Rohi, potpuno će izolirati lokalni Hypo od mučnih financijskih problema i afera u Muenchenu i Klagenfurtu, što će kasnije omogućiti brz prijelaz banke s propalim vlasnikom, koji se po drugi put u samo nekoliko godina žurio riješiti hrvatske grane svojega „biznisa“, u ruke novoga vlasnika koji će realizirati novu poslovnu strategiju.
Bio je to primjer kombinacije stručnih znanja (u pogledu vrednovanja stvarne vrijednosti imovine odnosno kapitala banke), neovisnosti i hrabrosti kakve bi regulatori i centralni bankari uvijek trebali slijediti bez obzira na povišene tonove premijera, ministara financija ili kakvih drugih poslovnih i političkih moćnika koji o bankarstvu i financijama ne znaju ništa više od toga da im povremeno treba svježa lova za zadovoljenje političkih planova i ambicija.
Roha i ja se nismo uvijek slagali. Spomenuti slučaj u kojem je pokazao znanje i karakter arhetipski je preslikavao na sve situacije, koristeći priču o ekonomskom znanju koje se ima primijeniti u javnom interesu, stvarajući time djelomično i iluziju o tome kako uvijek postoji neko tehnokratsko znanje s izvjesnim ishodima, a koje u skladu s javnim interesom djeluje kao lijek za svaku bolest, čak i za veliku tajnu ekonomskog razvoja. Činjenica je, međutim, da naša ekonomska znanja nemaju uvijek tako izvjesne ishode. Često je bolje ne biti hrabar ako, pogledavši si u oči, priznamo da za liječenje neke društvene „bolesti“ ne znamo bolje od puštanja krvi i pijavica.
Za mene je Rohina karijera, kao uostalom svaka karijera kreatora ekonomske politike, podsjetnik na to da je vjerodostojnost riječi i dijela moguća samo ako se otresemo svih dugovanja i potraživanja u nepotističkim mrežama (u tom je pogledu ostala sumnja zbog odnosa koje je imao s prijateljem iz mladosti Ivicom Todorićem), no njegova upečatljiva karijera podsjetnik je i na to da smo kao ekonomisti osuđeni na odlučivanje i djelovanje u ovome carstvu nepotpunih informacija i vjerojatnosti, što nas ponekad navede da učinimo nešto dobro, a ponekad i nešto loše. Svijest o vlastitim ograničenjima, skromnost, pa i priznanje nesigurnosti, rizika i neizvjesnosti umjesto uzdizanja hrabrosti na pijedestal apsolutnog vodi nas prema minimizaciji loših i maksimalizaciji dobrih ishoda. Moramo znati kada imamo lijek, a kada nemamo, pa terapijom možemo učiniti više štete nego koristi unatoč tonama hrabrosti. Hrabrost treba znati odabrati.
Jednom davno, u vrijeme kada smo bili „ekipa“ (mislim da mogu tako nešto reći, iako je Roha bio 15 godina stariji), našli smo se u situaciji kada smo savjetovali Valentića i Škegru u razradi programa za obaranje visoke inflacije naslijeđene od bivše države. Bila je 1993.. Osjećali smo (zajedno s Anušićem i Miljenovićem koji su uz nas dvojicu činili savjetnički tim) da odnos teorijskih saznanja s kojima smo raspolagali, iskustava drugih država, statističkih podataka i opažanja stvarnosti upućuju na to da visoka inflacija (koja je tada dostizala 30% na mjesec) čini ogromnu štetu gospodarstvu i društvu, i da bi njeno rušenje pomoglo oporavku. Bila je to jedna od onih situacija kada smo bili razumno sigurni da imamo dobru dijagnozu i lijek. Nema puno takvih situacija kada se cijela „ekipa“ složi. No, bilo je tu i nečeg dubljeg; Škegro je znao govoriti da se hiperinflacijskog naslijeđa bivše SFRJ mogu riješiti samo ljudi odrasli na Rolling Stonesima. Bilo je nečeg i u toj anegdoti. Za mene je ovo sa Stonesima bilo prirodno (tada sam, s 28, bio najmlađi član savjetničkog tima i još sam znao odsvirati Angie), ali i Roha, koji je s 42 godine u ono vrijeme bio uvjerljivo najstariji među nama, bio je ista glazbena generacija; unatoč razlici u godinama imali smo isti glazbeni ukus, s tim što je on kao dvadesetpetogodišnjak mogao otići na prvi koncert Stonesa u Zagrebu 1976., a ja sam kao desetogodišnjak čuo samo za Satisfaction što je bilo nešto prosto. I sjećam se da se po gradu poslije pričalo da su pijani Stonesi uništili cijeli kat Intercontia, današnjeg Westina, valjda se u tome pretjerivalo.
Bilo nas je premalo koji smo odrasli na Rolling Stonesima. Zato je tužno kada ode jedan od nas, relativno mlad, u 69. godini. Uvijek ću pamtiti to ljeto 1993. i 42-godišnjeg Rohu, jer za ono, kao i za ono što je napravio s Hypom, trebalo je imati i hrabrosti. Hrabrost nije ni osjećaj, ni univerzalna vrijednost; hrabrost, kao i sve drugo, treba znati odabrati. U tome smo mi ljudi daleko od savršenstva.
Počivao u miru.