Što mogu uspostava i jačanje ekonomskih veza učiniti za rješavanje trajno zamrznutih ili trajno nerješivih političko-ratnih sporova? Pitanje je to koje se postavlja uoči sastanka srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i kosovskog Hashima Thaçija u Bijeloj kući dogovorenoga za 27. lipnja (ako koronavirus dopusti). Neke odgovore može ponuditi američki ili, preciznije, Trumpov model rješavanja izraelsko-palestinskog sukoba i traženja održivog rješenja za Bliski istok, koji se već primjenjuje.
Dakle, što se dogodilo na Bliskom istoku nakon što je početkom ove godine američki predsjednik predstavio svoj mirovni plan koji se zasniva na rješavanju izraelsko-palestinskog spora i ostvarenju bliskoistočne geopolitičke ravnoteže poticanjem međusobne ekonomske suradnje i drugih oblika međudržavne suradnje? Na prvi pogled nije se dogodilo ništa osobito. Palestinska vlast s indignacijom je odbacila plan prigovorivši da je Trumpova politika izrazito proizraelska. A on nikad i nije tajio da je Izrael američki strateški partner na Bliskom istoku, ali i da je krajnji cilj američke politike ostvarenje održivog rješenja. No zanimljivo je bilo ispod površine.
Američki recept za Bliski istok
Procvjetala je uspostava gospodarskih i obavještajno-sigurnosnih veza Izraela s islamskim državama Arapskog poluotoka. Starim antiterorističkim suradnjama s Jordanom i Egiptom dodane su nove: sa Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Katarom, Omanom, Bahreinom… U uspostavi novih odnosa suprotstavljenih bliskoistočnih država pojavili su se novi medijatori. Tako je već sredinom veljače pod pokroviteljstvom američkog potpredsjednika Mikea Pencea Poljska postala poprište susreta (tada tehničkog) izraelskog premijera Benjamina Netanyahua s nekoliko ministara vanjskih poslova islamskih država Arapskog poluotoka s kojima Izrael nije imao diplomatske odnose, uključujući Saudijsku Arabiju i Arapske Emirate. Uz ekonomske interese povezuje ih zajednički osjećaj ugroze zbog iranskog utjecaja na Bliskom istoku. I taj zajednički interes postaje temelj razvoja obavještajne suradnje.
Pandemija koronavirusa donekle je usporila proces. Međutim, ostalo je zabilježeno da je u samom početku pandemije, u vrijeme globalne nestašice zaštitnih sredstava, šef izraelskog Mossada Yossi Cohen prve pošiljke zaštitnih sredstava za Izrael nabavio u – Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Prije godinu dana takvo što bilo je nezamislivo. Ili je barem bilo nezamislivo da takvo što bude objavljeno.
Islamske države Arapskog poluotoka postale su zainteresirane za ekonomsku suradnju s Izraelom, zainteresirane za obavještajno-sigurnosnu suradnju kad prepoznaju zajedničku opasnost, uza želju da zadrže autonomiju u određivanju vlastitih prioriteta, a pod pokroviteljstvom velikih sila, koje se u takvim geopolitički osjetljivim sporovima podrazumijeva. Upravo to je formula novoga (Trumpova) modela rješavanja svjetskih kriznih žarišta. Islamske države Arapskog poluotoka nisu, dakako, prihvatile izraelsko stajalište prema izraelsko-palestinskom sporu, ali palestinska vlast morat će se uključiti u taj proces ako ne želi (iz)gubiti arapske saveznike.
Diplomatsko curenje ulja
Srpsko-kosovski spor trebao je biti drugi test. Vučić i Thaçi sastali su se u Bijeloj kući već početkom ožujka, pod pokroviteljstvom Trumpova izaslanika za pregovore Richarda Grenella. Ali koronavirus opet je usporio proces. Njihov skorašnji susret u Bijeloj kući zapravo je samo ponešto zakasnjeli nastavak. Prema bliskoistočnoj analogiji, nakon njega moguće je očekivati objavu novih pravila igre koja će postati osnova za resetiranje državnih odnosa između Srbije i Kosova. A to znači: zamrzavanje srpsko-kosovskoga političkog spora u vezi s priznanjem Kosova i njegovim članstvom u međunarodnim organizacijama, jačanje ekonomskih veza, jačanje obavještajne suradnje (atiteterorizam, migracije).
I to bi mogao biti početak državnog resetiranja cijele Jugoistočne Europe prema načelu održivih država, a pod pokroviteljstvom i u natjecanju SAD-a i Rusije. Zato je, očekivano, prije puta u Bijelu kuću Aleksandar Vučić otišao Vladimiru Putinu po blagoslov i potporu. I zato je dobro što je Zoran Milanović istodobno brodom Hrvatske ratne mornarice otišao u posjet NATO-ovoj saveznici Crnoj Gori i poželio Mili Đukanoviću da Crna Gora bude prva sljedeća članica Europske unije. A još je bolje što mu se, kako kažu, pokvario avion (navodno curi ulje?!) i što je u posljednji trenutak morao odgoditi (najavljeni) odlazak na Putinovu veliku paradu u Moskvu.