Ako eksperiment s crveno-zeleno-žutom koalicijom uspije, na sljedećim će njemačkim izborima glavni suparnici biti liberali i Zeleni. Njihova popularnost već raste među mlađom generacijom. A dotad ćemo u Europi gledati politički oslabljenu Njemačku
Sljedećih dana Njemačka će dobiti novu, crveno-zeleno-žutu vladu kancelara Olafa Scholza. Na prvi se pogled čini da je neobično brzo postignut koalicijski sporazum triju stranaka, zapisan na čak 175 stranica, i da je riječ o politički vrlo ambicioznom sporazumu: predviđa veliko ubrzanje integracije EU kao naddržave, ozbiljan zaokret u njemačkoj politici prema Kini i Rusiji, veliko otvaranje prema zelenim politikama i migracijama, revolucioniranje obiteljskih odnosa LGBTQ sadržajima…
No iznenađenja zapravo nema. Riječ je o koalicijskom sporazumu triju stranaka – SPD-a, FDP-a i Zelenih – čiji je glavni cilj dobiti glasove za prolazak nove vlade u Bundestagu. Više nego o sporazumu politika Scholzove vlade ovisit će o političkom kontekstu u kojem će djelovati: u Njemačkoj, u EU i globalno.
Teško obuvanje cipela bivše kancelarke
Izgledno je da će Scholzova vlada biti politički slabija od svih dosadašnjih vlada kancelarke Merkel, iza kojih je u prva dva mandata stajao snažan CDU, a u druga dva snažna Angela. Kancelaru Scholzu neće biti lako ući u cipele bivše kancelarke, velemajstorice političkih kompromisa, ni u Njemačkoj, a još će teže biti zadržati njezinu moć u EU. Dijelom zato što je Merkel svojom osobnošću uistinu obilježila njemačku i europsku politiku u posljednjem desetljeću. Uz to, Scholz nije kancelar veliki pobjednik, već je kancelar iz nužde, jer Merkelin kandidat CDU-a A. Lachet nije mogao baš nikako ponijeti njezine cipele; a iza sebe ima SPD, stranku u (ras)padu. Takav unutarnji politički kontekst odredio je da najvidljivija ministarstva u Vladi preuzmu zapravo manji partneri – Zeleni i liberali.
Na europskom planu najvidljivija će, sigurno, biti nova, zelena ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock. Već je sâm vanjskopolitički dio njezina izbornog programa izgledao kao da je bio pisan u nekom američkom think tanku: protivila se njemačko-ruskomu strateškom projektu plinovoda Sjeverni tok 2 i zauzimala za oštriji političko-ekonomski kurs prema Kini. Dakako, sa zelenom i ljudskopravaškom argumentacijom. Doduše, kao zelena nužno je imala i skepsu prema NATO-u i njegovim misijama, ali s ulaskom u vlast ta skepsa u Zelenih nestaje. Iako su joj trampolin, joga i svekolike ljudske jednakosti mnogo bliže od međunarodnih odnosa, nakon izbora nije skrivala svoju želju da postane baš ministrica vanjskih poslova. I želja će joj se ostvariti.
Pritom joj čak i nije nedostatak što ne zna ništa osobito o međunarodnim odnosima: politički kontekst nameće obnovu i snaženje američko-njemačkog i američko-europskog savezništva, koje podrazumijeva i zajedničku politiku prema Kini i Rusiji. Posljednji Bidenov sporazum s kancelarkom Merkel zacrtao je uvjete za otvaranje plinovoda Sjeverni tok 2 tako da Njemačka snosi odgovornost za rusku političku zloporabu plinovoda i da plaća štetu, a završni dokument klimatske konferencije u Glasgowu smjestio je zelene politike u okvire realno mogućega. Okviri politički mogućega ograničit će njezinu ambiciju stvaranja europske nacije i europske naddržave. U BiH i širem zapadnobalkanskom susjedstvu njezina je uloga već definirana obnovljenim američko-njemačkim partnerstvom. Ukratko, Annalena je novo lice za nove uloge; dovoljno je da bude simpatična i da sluša savjetnike.
Vrijeme balansiranja za Olafa Scholza
Najdelikatniji zadatak očekuje novog ministra financija, liberala Christiana Lindnera, koji će, osobito na razini EU, trebati balansirati između njemačkoga (i vlastitoga) financijskog konzervativizma i fleksibilna pristupa (europskim) dugovima koji zagovaraju Francuska, Italija, Španjolska, a obožavaju ga i države srednje i jugoistočne Europe. Njemački novac bit će jedan od ključnih čimbenika u razgovorima o reformi EU, pri čemu će financijski konzervativni njemački ministar nastojati čuvati njemačku blagajnu, a ostali neće pristajati biti kolonija njemačke financijske i ekonomske moći. Zanimljivo, Lindner, koji je izričito tražio ministarstvo financija, nije ni financijaš ni gospodarstvenik, već je uz političku karijeru i – časnik njemačkoga ratnog zrakoplovstva.
Najveći zadatak premijera Scholza bit će pak održati ravnotežu unutar politički zahtjevne koalicijske vlade, kao i ravnotežu između vlade i ograničenja koja nameće politička, ekonomska i društvena stvarnost. Ako eksperiment uspije, na sljedećim njemačkim izborima glavni suparnici bit će liberali i Zeleni. Njihova popularnost već raste među mlađom generacijom. A dotad ćemo u Europi gledati politički oslabljenu Njemačku.