Nema tu dokaza da je riječ o korupciji, a ni o srodnim nezakonitim djelima. ‘Off-shore‘ kompanije i tzv. porezni rajevi legalni su oblici poslovanja. Pandorini papiri plasirani su u javnost ponajprije da pobude sumnju i potaknu daljnje propitivanje imovine nekih političkih moćnika
Pandorini papiri nisu što i Pandorina kutija. Nakon što je prema grčkoj mitologiji mlada, lijepa i znatiželjna Pandora ipak otvorila zabranjenu kutiju, iz nje su nepovratno u svijet izišla sva zla i više ih nije bilo moguće vratiti natrag u kutiju. Nakon što su u sklopu globalnoga, navodno novinarskog, istraživačkog projekta o skrivenom bogatstvu svjetskih političkih moćnika objavljeni najzanimljiviji rezultati ove istrage pod simboličnim nazivom 'Pandorini papiri', uistinu su postali globalna vijest. I vjerojatno će još koji dan imati lokalne nastavke.
A nakon toga će prestati biti vijest i bit će vraćeni u kutiju zaborava. Nitko ozbiljno ne očekuje da će Pandorini papiri imati imalo ozbiljnijih posljedica za moćnike i utjecajnike koji se u njima spominju. Među najzvučnijim imenima tu su ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij, češki premijer Andrej Babiš, crnogorski predsjednik Milo Đukanović, jordanski kralj Abdulah, bivši britanski premijer Tony Blair…
Politički motivirani izbor uglednika
Dobrodošli utjecaj Pandorinih papira jest u tome što podsjećaju na neraskidivu vezu između političke moći i korupcije te ilustriraju njezine (enormne) razmjere. No oni uistinu nisu više od ilustracije bogatstva političkih elita. Nema tu dokaza da je riječ o korupciji, a ni o srodnim nezakonitim djelima. Off-shore kompanije i tzv. porezni rajevi legalni su oblici poslovanja. Pandorini papiri plasirani su u javnost ponajprije da pobude sumnju i potaknu daljnje propitivanje imovine nekih političkih moćnika. Takve 'istraživačke' postupke obično pokrene neka obavještajna služba u sklopu svojih obavještajnih operacija dostavljajući tajne dokumente novinarima. Tako 12 milijuna dokumenata – 'procuri'. Zato se izbor uglednika koji su se našli u Pandorinim papirima može promatrati i kao politički motiviran izbor.
Na prvi pogled izgleda kao da je među izabranim moćnicima vrlo visoka koncentracija prozapadno, odnosno proamerički, orijentiranih šefova država: od ukrajinskoga Zelenskija i crnogorskog Đukanovića do jordanskog kralja Abdulaha. Ali iz toga se ipak ne može zaključivati ni tko je plasirao inicijalni paket papira ni s kojim je motivom to učinio. Bez obzira na (političke) motive koji stoje iza Pandorinih papira, znatan je njihov doprinos podizanju svijesti o političkoj korupciji na najvišim razinama. Važna je poruka da ne postoji nešto poput potpuno tajnog novca, već samo bolje ili lošije prikriveni tragovi, koji se uvijek mogu otkriti.
Od svih imena koja su dosad iscurila u sklopu afere 'Pandora papiri' meni je ipak najzanimljivije ime bivšega britanskog premijera Tonyja Blaira. Njegov navodni financijski grijeh vrlo je skroman: samo 312.000 funti navodno izbjegnutoga (namjerno utajenoga?) poreza pri kupnji londonskog sjedišta odvjetničkog ureda njegove supruge Cherie kupnjom off-shore tvrtke koja je bila prethodna vlasnica ureda.
Ni Blair ne zna oprati novac bez traga
No upravo Tonny Blair osobno povezuje model korupcijske suradnje navodno prosvjetiteljskoga Zapada i korumpiranih istočnih autokrata. Dok je bio britanski premijer, njegov najbliži suradnik i vanjskopolitički savjetnik Robert Cooper postavio je doktrinu odnosa postmodernih zapadnih država i EU kao najrazvijenijega postmodernog državnog sustava prema državama u propadanju na europskoj, azijskoj i afričkoj periferiji. Ukratko, zadatak zapadnih država i EU jest snagom političke moći disciplinirati države koje propadaju i nedovršene države s pomoću međunarodnih sudova (ratni zločini) i antikorupcijskih procesa. Cooper je zatim postao glavni direktor za vanjske poslove EU (2002. – 2010.), a njegovu je vanjskopolitičku doktrinu Europska unija prihvatila kao svoju politiku.
U praksi to izgleda ovako: Cooper uime EU promiče Haški sud, Velika Britanija preko svojih ljudi u Tužiteljstvu utječe na optužnice, a Cherie Blair zarađuje braneći optuženike (slučaj Hashim Thaçi). Još je zanimljivija ta sprega u području korupcije. Kao premijer Tony Blair politički promiče antikorupcijski kôd u državama koje propadaju dok istodobno na britanskom tlu (Kajmanski otoci, Djevičanski otoci) djeluju najpoznatije off-shore oaze i praonice novca, a Cherie Blair zarađuje bogatstvo braneći optuženike.
Istodobno savjetuje o suzbijanju korupcije najkorumpiranije vlade (recimo onu Nursultana Nazarbajeva u Kazahstanu), u čemu joj se nakon premijerskog mandata pridružuje i Tony. No, prema Pandorinim papirima, ispada da ni Tony i Cherie ne znaju oprati novac bez traga. I da su, kad je o korupciji riječ, vrlo slični svojim autokratskim klijentima.