Prizivanje Franje Tuđmana – dvadeset godina nakon njegova biološkog odlaska – svjedoči o bezidejnosti i ispraznosti aktualne političke elite. I pokazuje koliko su svi zajedno udaljeni od onoga što bi se u svojoj esenciji moglo smatrati Tuđmanovim putom
Ovih je dana, uz dvadesetu obljetnicu smrti dr. Franje Tuđmana, gotovo imperativ osvrnuti se na nasljeđe prvoga hrvatskog predsjednika. Osvrću se suradnici i samoproglašeni suradnici, saveznici i protivnici, analitičari... Zato bih ja o toj temi vrlo kratko: upravo to osvrtanje dvadeset godina unatrag pokazuje razliku u kategoriji između Tuđmana i njegovih povijesno-političkih sudaca. Tuđman je vidio pedeset godina unaprijed, a oni s teškom mukom sagledavaju trideset godina unatrag. Zanimljiviji mi je drugi fenomen vezan uz Tuđmana i današnje vrijeme. A to je poplava novih nazovituđmana u suvremenoj političkoj areni. I poplava tumača njegovih misli, koji u nedostatku vlastita autoriteta ili nedostatku argumenata za vlastita stajališta posežu za Tuđmanovim duhom kao vrhovnim arbitrom. Ponajviše u predizborne svrhe, kako bi pomogli ili odmogli nekom od kandidata. Tako, primjerice, bivša premijerka Jadranka Kosor ovih dana odnekud doznaje kako bi Tuđman s antifašističkih pozicija oštro izgrdio aktualnu predsjednicu i službenu kandidatkinju HDZ-a Kolindu Grabar-Kitarović. Otkud to ona zna, mi ne znamo. Nešto nam je poznatije da nesnošljivost između bivše premijerke i aktualne predsjednice ima prilično dugu povijest.
Tko (ni)je skrenuo s puta
Oba HDZ-ova kandidata, i službena Kolinda Grabar-Kitarović i kandidat iz sjene Miroslav Škoro, nastoje ostaviti dojam da su čvrsto na Tuđmanovu putu. S time što je za aktualnu predsjednicu taj put samorazumljiv, a katkad ga i gestama nastoji podcrtati. Izazivač Škoro nastoji pak prikazati da je on taj koji vraća HDZ i državu na Tuđmanove stope nakon što ih je Andrej Plenković izdao i skrenuo s njegova puta. Arbitar vjerodostojnosti u politički osjetljivim vremenima Vladimir Šeks pak tvrdi da Andrej nije izdao, već, naprotiv, da baš on vjerno kroči Tuđmanovim putom, u stopu. U svojim pripetavanjima s Plenkovićem, kao pripremi za parlamentarne izbore, čak se i Zoran Milanović zakvačio za Tuđmana. Veli da je Plenković nekoć o Tuđmanu mislio mnogo gore od njega samoga. A poznato je da on sâm nije ništa lijepo o Tuđmanu mislio, a ni hrvatska država kao politička činjenica nije ga ushićivala.
Prizivanje Franje Tuđmana dvadeset godina nakon biološkog odlaska u izbornu pripomoć svjedoči o bezidejnosti i ispraznosti aktualne političke elite. I pokazuje koliko su svi zajedno udaljeni od onoga što bi se u svojoj esenciji moglo smatrati Tuđmanovim putom. Evo samo nekoliko ključnih razlika.
Tuđman je imao jasan cilj, koji je bio iznad svega – hrvatska država. Jedna je od legendarnih sličica o njegovoj predanosti ostvarenju hrvatske države koju sam čula od njegovih znanaca i sljedeća: kao politički disident Tuđman je osamdesetih obilazio onaj nekadašnji Američki kulturni centar na Zrinjevcu tražeći da ga primi direktor kako bi mu rastumačio zašto bi trebali poduprijeti stvaranje hrvatske države. Na njihovo čuđenje i iznenađenje. Tumačio je to svakomu do koga je mogao doći. Možete li zamisliti bilo kojeg od današnjih predsjedničkih kandidata da zatraži bilo što drugo i bilo što više od pozicije za sebe ili stipendije za potomstvo? U vrijeme kolapsa komunizma i raspada istočnog bloka u Europi Tuđman je prepoznao trenutak u kojem je mogao ostvariti svoj cilj i našao je način kako to učiniti.
Karikaturalni sljedbenici
Vrhunac je vizije njegovih navodnih nasljednika – pjevati u pred Tuđmanovim spomenikom i idolatrijski se klanjati pred njegovom bistom. Kao da odnekud ponovo čujem: 'Druže Tito, mi ti se kunemo...' Ili: 'I poslije Tita – Tito!' U vrijeme kad je Hrvatskoj osim vanjske agresije prijetio unutarnju sukob, Tuđman ju je uspio ujediniti. Njegovi nasljednici slijeva i zdesna već dvadeset godina proizvode podjele i sukobe i tako se održavaju na vlasti.
Tuđman je kao svoju najveću ostavštinu ostavio hrvatsku državu upravo zato što je krčio i pronalazio svoj put za ostvarenje svojeg cilja. Zato je upravo karikaturalno slušati njegove današnje sljedbenike i političke protivnike kako licitiraju tko je više i tko je vjernije na njegovu putu. To pokazuje tek koliko ne razumiju što je to – Tuđmanov put. Da to nije put prema natrag. Da je na tom putu dobrobit države cilj. Da upravljanje državom nije samo odskočna daska u funkciji ostvarenja osobnih interesa i vlastitih karijera. Kada bi Franjo mogao vidjeti kako slijede njegov put, nadam se da bi barem zažalio što ih je ikada primio u pionire.