Najzaslužniji za gradnju Pelješkog mosta nisu ni HDZ, ni SDP, ni Sanader, ni Plenković, ni Milanović, već Europska komisija. U prioritete EU upisan je kontinuitet teritorija i EK-ovo izaslanstvo u Hrvatskoj ustvrdilo je još 2012. da je most rješenje za povezivanje teritorija EU
Prošavši tunel Sveti Rok u smjeru kopna, slušala sam vijesti o spajanju dviju strana Pelješkog mosta uz popratno političko pripetavanje: tko je zaslužniji, tko je bio vizionar, a tko slijep pokraj zdravih očiju kad je o Pelješkome mostu riječ? Upravo ta dva projekta – tunel ispod Velebita koji je povezao kopnenu Hrvatsku s Dalmacijom i most od Komarne do Pelješca koji će povezati hrvatski jug s ostatkom zemlje – gotovo su modelski primjeri za razlikovanje vizije i strateškog plana od prigodne političke pragme. Put od ideje i temeljnoga kamena do ostvarenja projekta u oba je slučaja iznimno poučan.
Teško je pronaći bizarniji trenutak za postavljanje temeljnoga kamena za tunel Sveti Rok od onoga koji izabrao tadašnjih predsjednik Franjo Tuđman – 16. kolovoza 1993. U tom trenutku Hrvatska je bila u najtežemu međunarodnom položaju od državnog priznanja 1992.: srpska okupacija četvrtine teritorija pretvarala se u trajno stanje, Hrvatska je bila pred sankcijama Vijeća sigurnosti UN-a zbog bošnjačko-hrvatskog rata u BiH, nova jugoslavenska integracija bila je gotovo pred vratima, sjeverni ulaz u današnji tunel bio je pod okupacijom, a južni ulaz na crti bojišta. Temeljni kamen postavljen je na 'fejk' poziciji jer je prava bila nedostupna.
Prijepori između Komarne i Brijeste
Priznajem, i ja sam se tada pitala: 'A što mu to sada treba?' Danas znam da je to bio kamen vizije i odlučne namjere. Kad je 1996. počelo bušenje Velebita, stajalište prema tunelu postalo je pitanje političkog svrstavanja: tadašnja oporba ismijavala je njegovu gradnju smatrajući ga Tuđmanovom fikcijom, prognozirajući da će u njemu uzgajati šampinjone. Danas su bez tunela Sveti Rok nezamislivi autocesta Zagreb – Split i razvoj Dalmacije.
Oko idejnog začetnika Pelješkog mosta i danas postoje prijepori: SDP-ovci ga pripisuju svomu Ivanu Šprlji, bivšem županu dubrovačko-neretvanskom; HDZ-ovci pak Luki Bebiću, svomu bivšem visokom stranačkom i državnom dužnosniku s boravištem u Komarni. Kronologija ide u prilog Bebiću koji je o potrebi gradnje Pelješkog mosta govorio u Saboru 1998., tri godine prije nego što je Šprlje postao župan. No mnogo važnije od utvrđivanja tko je bio prvi čini mi se to što Pelješki most nije politički dijelio, već je povezivao Bebića i Šprlju – obojica su ga gorljivo zagovarala demonstrirajući političku zrelost kad je nacionalni interes u pitanju. Sasvim drukčije ponašanje pokazali su nekoliko godina poslije SDP Zorana Milanovića i HNS Vesne Pusić koji su svoju političku platformu gradili na protivljenju gradnji Pelješkog mosta prikazujući ga kao Sanaderov most, promašen i financijski neodrživ projekt smišljen isključivo zbog korupcije.
Plitko politiziranje s projektom Pelješkog mosta dosegnulo je vrhunac u izbornoj kampanji Kukuriku koalicije 2011. u kojoj se ona izričito protivila gradnji Pelješkog mosta najavljujući alternativna rješenja za povezivanje Dubrovnika i zaleđa s ostatkom Hrvatske. Osobito se u tome istaknuo tadašnji dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić poručivši da je Pelješki most 'priča za malu djecu ili budale, da budem direktan'. Jer, dakako, kad šefica stranke Vesna Pusić odlučno kaže da 'Pelješkog mosta neće biti', onda lokalni šerif to mora reći još malo snažnije.
Tuđmanu nisu trebale EK-ove upute
A sada da razriješimo glavni politički prijepor ovih dana: tko je zaslužniji za gradnju Pelješkog mosta? Plenković, Milanović, možda Pusić? Moj je odgovor: Europska komisija. A objasnit ću i zašto. Dok još nije bila ovako napredna kao danas, u prioritete Europske unije upisan je i kontinuitet teritorija. I u proljeće 2012. u posjet još svježemu ministru prometa Siniši Hajdaš-Dončiću došlo je EK-ovo izaslanstvo čuti koja rješenja predlaže za povezivanje sada više ne hrvatskoga teritorija, već teritorija EU. Iznio im je Siniša ideje o tunelima, koridorima iza Neuma, pontonima, čudima… Izaslanstvo je zaključilo da je rješenje – most. A onda je Siniša progledao, Pusić je prepoznala most kao jedino pravo rješenje, Vlahušić kao 'najvažniji strateški projekt', Milanović kao prioritet, Plenković je nastavio HDZ-ovu i europsku priču te doveo projekt do kraja – do Pelješkog mosta financiranog europskim novcem. Njegovu važnost sada svi prepoznaju. Ali pitam se prepoznaju li vezu između Pelješkog mosta i onog 'fejk' temeljca za tunel Sveti Rok? Mogu li današnji politički nasljednici razumjeti zašto se Tuđman već u terminalnoj fazi bolesti, sredinom listopada 1999., odlučio provesti tek probijenim tunelom, na svome posljednjem putovanju Hrvatskom? Bez upute Europske komisije.