Postoji, ili bi barem morala postojati, razlika između ljudi s mišljenjem, na što imaju neotuđivo pravo i stručnjaka
U još jednome neugodnom podsjetniku na pandemiju, kad su ‘stručnjaci‘ za epidemije iskakali iz svakog statusa na Facebooku, javni prostor sada je preplavljen istim fenomenom, samo kad su pitanju geopolitika, međunarodni odnosi, povijest, ratovanje...
Zaista ne mislim da školovanje definira čovjeka. Ljudi s vremenom razvijaju različite afinitete, interese i vještine, što ih usmjerava u poslove koji ne moraju imati veze s njihovim formalnim obrazovanjem ili manjkom obrazovanja. No postoji, ili bi barem morala postojati, razlika između ljudi s mišljenjem, na što imaju neotuđivo pravo pod velikim i modrim demokratskim nebom, i stručnjaka, osobe s relevantnim obrazovanjem, informacijama i temeljitim pregledom neke tematike, zahvaljujući čemu može iznijeti, što je ključno, koliko-toliko objektivno mišljenje o nekom problemu.
Epidemija vikend-stručnjaka
Nažalost, vjerodostojnost stručnjaka praktički je uništena tijekom pandemije, uvelike zato što su upravo tako definirani stručnjaci bili neuvjerljivi i nabacivali se suvereno gomilom, poslije bi se ispostavilo, pogrešnih mišljenja i previđanja, nerijetko potičući, umjesto da smiruju, histeriju i nudeći popularna, ne nužno objektivna mišljenja.
To je, valjda, ohrabrilo mnoge da počnu sipati iz rukava mišljenja o temama o kojima nemaju dovoljno znanja i informacija. Tako sada o geopolitici, međunarodnim odnosima i poretku, povijesti, vojnim pitanjima itd. govore fizičari, ekonomisti, pravnici, inženjeri svih profila, informatičari, matematičari, književnici, novinari opće namjene…
Zapravo, jedino nedostaju epidemiolozi. Kažem, svatko ima pravo na mišljenje, ali to ne znači da je njegovo/njezino mišljenje automatski relevantno i da ga treba reproducirati po medijima koji se doživljavaju ozbiljnima. Spriječiti iznošenje osobnih stajališta u javnom prostoru niti se može niti bi se trebalo sprječavati, no davanje prostora rekreativcima u tradicionalnim medijima nije nimalo bezopasno. Nekakav filter mora postojati. Javnosti bi trebalo predstaviti ljude koji imaju ozbiljno zaleđe o nekoj temi, a ne svakog s mišljenjem.
U tom smislu poželjno je imati i različita mišljenja o nekoj temi. To nas pak dovodi do sljedećeg problema: nedostatka stvarnog pluralizma u mainstream medijima na Zapadu, što je djelomično razlog za tako široko rasprostranjeno korištenje vikend-stručnjaka umjesto stvarnih stručnjaka.
Zapadom se u posljednje vrijeme, za jedno navodno slobodno društvo, širi neugodan totalitarni vonj. Već neko vrijeme postoji svima poznata ‘službena partijska linija‘ i svakoga tko se odmakne od nje etiketira se kao budalu i propagandista, a u gorim slučajevima bude izložen linču, šikaniranju, prijetnjama, društvenoj izolaciji i karijernim preprekama. Ironično, s obzirom na pravi razlog za široku uporabu Facebook-komentatora, a ne ozbiljnih stručnjaka.
Nepoželjna pitanja
Pravi stručnjaci, naime, imaju neugodnu tendenciju postavljati nepoželjna pitanja, upozoravati na nelogičnosti i voditi se zdravim razumom, najvećim neprijateljem gebelsovskog pumpanja masovne histerije, kakvom je zapadno društvo izloženo već petu godinu zaredom. Širenje straha pokazalo se toliko opojno efikasnim i efektnim te kobne 2020. da ga je bilo šteta prepustiti zaboravu. Medijima odgovara jer ‘pumpaju klikove‘, a političkim elitama jer skreće pozornost s nekih dugih neugodnih tema i olakšava ‘kontrolu mase‘. Napad Rusije na Ukrajinu zato je sjajno poslužio kao temelj za nastavak širenja paranoje. U takvom košmarnom stanju, baš kako je njemački otac moderne propagande zamislio, stručnjak postaje propagandist, a propagandist postaje stručnjak.