Najnovija međunarodna politička predstava, ili informacijska operacija, srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića mogla bi se nasloviti – ‘Srbija putuje na Zapad‘. Posložio je šahist Vučić lijepo sve poteze i figure. Još proljetos pustio je u optjecaj informaciju da je Srbija jedan od važnijih izvoznika oružja u Ukrajinu iako je ključna Putinova ekspozitura u jugoistočnoj Europi. Na čelu srbijanske diplomacije zamijenio je Ivicu Dačića, nekadašnjega Miloševićeva omladinca i dugovječnog političkog operativca koji je držao liniju prema Moskvi, donedavnim srbijanskim veleposlanikom u Washingtonu Markom Đurićem.
Novo lice Marko Đurić dolazi iz etablirane srpske političke dinastije: praujak Nikola Pašić bio je sinonim za velikosrpsku politiku početkom prošloga stoljeća, djed Najdan Pašić bio je duboko usađen u jugoslavensko-srpski komunistički establišment (politiku je učio od Moše Pijade i Borisa Kidriča, prema nalogu Partije osnivao je Fakultet političkih nauka u Beogradu, a zatim ga je šef jugoslavenske Udbe Aleksandar Ranković imenovao direktorom Instituta društvenih nauka), majka Jasna bila je novinarka Radija ‘Jugoslavija‘, koji zapravo i nije bio neki radio, već više državni ideološko-obavještajni instrument za djelovanje u inozemstvu. Novi, mladi šef srbijanske diplomacije Marko Đurić (41) politički se kalio u prosvjedima protiv Miloševića, nakon toga političkog idola pronašao je u Aleksandru Vučiću, prema kojem je divljenje iskazivao toliko napadno da su ga u Srbiji ironično prozvali ‘prvi pljesak Srbije‘, a zadovoljni ga je šef poslao kao veleposlanika u Washington da razvija prijateljstvo sa Zapadom. Za putovanje Srbije na Zapad ministar Marko Đurić idealni je vođa puta.
Tri točke koje nedostaju
U sklopu tog ‘putovanja‘ još sredinom srpnja u službeni posjet Vučiću u Beograd je stigao njemački kancelar Olaf Scholz. Iako su najveći politički ‘doprinos‘ Srbije europskoj stabilnosti posljednjih godina bili puzajuće preuzimanje Crne Gore, prijeteća destabilizacija BiH i podgrijavanje tenzija prema Hrvatskoj. No Scholza je zanimao – litij. Koji je potreban njemačkoj automobilskoj industriji da bi se u skladu sa zelenim planovima njegove vlade preustrojila na tzv. čistu električnu energiju. A Vučić najavljuje da će u dolini Jadra u srbijanskome Podrinju od 2028. početi proizvoditi litij i tako planira uvjetovati politike EU-a prema Srbiji. Doduše, nije da Europa nema litija. Ali države poput Njemačke, Portugala, Španjolske, Irske, UK-a, Francuske, Austrije ili Finske oklijevaju čak i istraživati mogućnosti njegove proizvodnje jer ona drastično uništava okoliš. I to odmah, a ne za tisuću godina.
Drugi dio srbijanskog putovanja na Zapad pokrenuo je ovih dana ministar Đurić intervjuom izraelskom Jerusalem Postu u kojem najavljuje to zapadno preustrojavanje Srbije i dodatno jačanje suradnje s SAD-om, preko Izraela. Pritom je ministar predstavljen kao prvi srbijanski šef diplomacije sa židovskim nasljeđem (po baki s majčine strane). Intervju s temeljnom tezom da se Srbija preko Izraela okreće Zapadu obilato je prenesen u svjetskim medijima, još obilnije u srbijanskima. Pritom je Đurić izbjegao spomenuti tri točke na kojima se danas legitimira europska prozapadna politika: političku potporu Ukrajini, potporu legitimnom pravu Izraela na obranu i Srbiju kao članicu NATO-a.
Kontinuitet srpske politike
Na kraju, posao s litijem, kojim bi se trebala kupiti srbijanska ulaznica za EU, još je vrabac na visokoj grani. Ne samo zato što se u Srbiji prosvjeduje zbog onečišćenja koju takva eksploatacija nosi već i zbog uloge Kine u projektu i upitne budućnosti aktualnih zelenih politika. Mogao bi završiti naprasno kao i njemačko-ruski plinovod Sjeverni tok 2. Drugi krak srbijanskog putovanja na Zapad, preko Izraela u Washington, zapravo nije ništa novo, već je kontinuitet srpske politike. Čemu onda cijela ova informacijska operacija? Rekla bih da prije svega služi slabljenju ruskog utjecaja na Beograd dok se slažu uvjeti za neku rusko-ukrajinsku mirovnu nagodbu. A može poslužiti i kao olakotna okolnost za uklanjanje Milorada Dodika iz aktivne politike u BiH, o čemu Dodik navodno pregovara. No ne treba sumnjati da će Vučićeva Srbija i ovo svoje ‘putovanje‘ iskoristiti za destabilizaciju ili dizanje tenzija u susjedstvu, a na platformi ‘srpskog sveta‘. Osobito je izložena Crna Gora, koju je i američka politika posljednjih godina pomogla gurnuti u ‘srpski svet‘. A Hrvatska može očekivati nove operacije dokazivanja ‘urođene genocidnosti‘ i pojačan lov na ‘ustaše‘.