Punom se parom radi na novome zakonu o poljoprivrednom zemljištu. Jedan je od glavnih ciljeva okrupnjavanje zemljišta, no prilika je to i da se ispravi nepotrebno ubačena odredba o zabrani parcelacije zato što nije mogla potaknuti okrupnjavanje, a donijela je probleme vlasnicima
Za drugi ovogodišnji kvartal najavljene su izmjene Zakona o poljoprivrednom zemljištu, a kao ciljevi navode se okrupnjavanje zemljišta i povećanje proizvodnje. To okrupnjavanje mantra je koja se ponavlja već desetljećima, a vidjet ćemo hoće li novi ministar poljoprivrede David Vlajčić unijeti neke novine. Iako će biti raznih prijedloga, moj je da se ukine zabrana prodaje zemljišta cijepanjem na manje od jednog hektara. Iako to izgleda suprotno od okrupnjavanja, dapače, kao da se zauzimam za usitnjavanje, to ipak nije tako.
Zapravo, ta odredba u kojoj piše da se zemljište ne može parcelirati na površine manje od jednog hektara, osim u slučaju izdvajanja poljoprivrednog zemljišta radi gradnje infrastrukturnih i drugih građevina i u slučaju nasljeđivanja, uglavljena je izmjenama i dopunama Zakona 2022. (Zakon je donesen 2018. i nije sadržavao tu odredbu). Sjećam se da se i meni prije dvije godine na prvu svidjela takva ideja (čak nije bilo predviđeno da se nasljednicima da pravo da naslijeđeni hektar parceliraju, no to je poslije ipak prihvaćeno), ali kad sam pročitao pismo Hrvatske komore ovlaštenih inženjera geodezije (HKOIG) premijeru Andreju Plenkoviću u kojem se zatražilo da Vlada odustane od zabrane parcelacije poljoprivrednog zemljišta na čestice manje od jednog hektara, promijenio sam mišljenje.
Mnogo kombinacija
Tada sam napisao da neka područja u Hrvatskoj zbog niza razloga nisu pogodna ni za intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju ni za okrupnjavanje zemljišta, nego da u njima s razlogom prevladava proizvodnja za vlastite potrebe ili manja poljoprivredna gospodarstva. Primjerice, tko ima osam tisuća četvornih metara i dosta mu je pola od toga jer se odlučio baviti proizvodnjom povrća, preostale četiri tisuće kvadrata ne može prodati. Doduše, može ih iznajmiti, ali time se ništa nije okrupnilo, nego se opet parceliralo najmom. On bi jedino mogao prodati svih osam tisuća kvadrata, primjerice susjedu, ali u mnogo slučajeva to se neće dogoditi jer brojni ipak žele zadržati dio zemljišta kako bi se bavili poljoprivredom.
Mnogo je kombinacija koje ne idu u prilog tvrdnji Ministarstva poljoprivrede da se zabranom parcelacije nastoji potaknuti okrupnjavanje. Zapravo, bez mogućnosti da se zemlja parcelizira postiže se suprotan učinak, što opet možemo pokazati na spomenutom primjeru. Naime, zabrana prodaje tih četiri tisuće četvornih metara viška onemogućuje okrupnjavanje, jer možda bi susjed htio kupiti te kvadrate upravo zato da ima veću poljoprivrednu površinu.
Osim toga, to dodatno komplicira stvar poljoprivrednicima koji se žele prijaviti za novac europskih fondova. Naime, opet iz našeg primjera, netko može unajmiti tih četiri tisuće kvadrata zemljišta, ali mora dostaviti dodatnu papirologiju da ima proizvodnju na zemljištu koje je unajmio.
Hereza
I HKOIG je naveo argument da se imovinskopravni odnosi zabranom parcelacije dodatno usložnjavaju. Naime, što ako nema parcelacije, a dva su vlasnika jednog hektara zemlje: jedan bi prodao jer mu treba novac za obnovu kuće, a drugi ne bi, i zbog onoga koji ne bi zemlja se ne može prodati?
Sve to zvuči pomalo kao hereza za one koji su za okrupnjavanje zemljišta. I ja se slažem s njima da treba poticati okrupnjavanje, no to nećemo postići prisilnom zabranom parcelacije. Može se dogoditi samo još gore – da vlasnici nastave dijeliti čestice na dijelove manje od jednog hektara prodajom, samo ti vlasnički odnosi neće biti ubilježeni i vidljivi u katastru i zemljišnim knjigama. Ili će se upisati u zemljišne knjige kao suvlasnici nekog poljoprivrednog zemljišta. A što to znači, pokazali smo na primjeru onih dvaju vlasnika od kojih jedan ne želi prodati zemlju, a drugi želi. Zato, želimo li okrupniti zemljište, može se mnogo toga drugog učiniti, a imamo i Zakon o komasaciji koji u tom smislu pruža dobre mogućnosti.
POST SCRIPTUM
Kad sam razgovarao s našim poljoprivrednim stručnjakom Ivanom Kopilovićem, spomenuo je jednu od zapreka za okrupnjavanje poljoprivrednog zemljišta. Naime, za okrupnjavanje su najvažniji Zakon o poljoprivrednom zemljištu i Zakon o komasaciji. Nažalost. Zakonom o poljoprivrednom zemljištu 450 JLS-ova određuje maksimum za zakup od pet do 150 hektara, zbog čega su Nacionalni strateški plan i Zajednička poljoprivredna politika EU besmisleni. Zakonom se cjepkaju proizvodno-tehnološke cjeline, čime se poništava inače jako dobar Zakon o komasaciji.
– Zamislite, mi smo odredili prioritetne proizvodnje: povrće, stočarstvo, šećernu repu, sjemensku proizvodnju, ali ondje gdje je pet hektara limit, PG neće imati interes proizvoditi primjerice šećernu repu – rekao je tada Kopilović.