Demografske su projekcije neumoljive. Zbog toga se povećavaju, a sad i ukidaju kvote za uvoz stranih radnika. O svim reperkusijama tih kretanja svakako valja sustavno razmišljati
Već je općepoznato kako će se globalna recesija u budućnosti neizbježno opet dogoditi, ostaje samo pitanje kad će sljedeća kriza nastupiti, kakvog će intenziteta biti, koji će biti njezini okidači, a koji transmisijski kanali, te, naravno, kako se pripremiti ne bi li njezino djelovanje bilo što blaže i što kraćeg vijeka.
Nipošto ne manjka velikih globalnih geopolitičkih rizika, počevši od daljnjeg pooštravanja trgovinsko-tehnološkog sukoba između SAD-a i Kine, rizika protekcionističkih politika, kao i potencijalnih valutnih ratova, zatim eskalacije odnosa između SAD-a i Irana, nestabilnosti na Bliskom istoku ili u Hong Kongu pa sve do Brexita, koji je i dalje glavni politički događaj na europskom tlu.
Kontrola duga na popisu prioriteta
Osim toga, ne zaboravimo spomenuti proteste u mnogim zemljama diljem svijeta zbog niza raznovrsnih ekonomskih i političkih razloga. Slabljenje dinamike svjetskog rasta, koji karakterizira sinkronizirano usporavanje, upozorava na sve veću opasnost od globalne recesije. Trgovinska razmjena trenutačno raste najsporije u proteklom desetljeću, kapitalna ulaganja diljem svijeta obilježava naglašeno skromna dinamika, poslovna očekivanja bivaju sve nepovoljnija te, kao poslovični pokazatelj zlokobnih ekonomskih slutnji, cijena zlata opet raste. Usporava i kineska ekonomija, a posebno njemačka. Već je na snazi recesija svjetskoga prerađivačko-industrijskog sektora. Samo sektor usluga, dohodci te zaposlenost i dalje rastu, no postavlja se pitanje koliko će još izdržati dok se i na njih ne preliju negativna kretanja.
Rekordne razine svjetskog duga stavljaju i upravljanje dugom visoko na popis prioriteta ekonomske politike. Visoka razina duga, koja se odnosi i na javni sektor, a ne samo na privatni, uvelike sužava prostor protucikličnog djelovanja fiskalne politike. Pojedine države pogotovo karakterizira upitna održivost dužničke fiskalne pozicije, zbog čega bi eventualni rast kreditnih 'spreadova' mogao brzo kritično povećati troškove servisiranja njihova duga, čak i u situaciji kad su prinosi na sigurnu imovinu niski ili negativni. Opasnost od širenja zaraze, s obzirom na opisane prevladavajuće ekonomske okolnosti, bila bi tada izrazito visoka.
Monetarni radikalizam ovisi o populizmu
Zabrinjava i dinamika duga u odnosu na dinamiku ekonomske aktivnosti koju taj isti dug generira. Tako dodatni dolar svjetskog bruto proizvoda danas povlači za sobom višestruko veći prirast duga nego što je to bio slučaj prije samo dvadeset godina.
Uz iznimno niske, a često i negativne referentne kamatne stope, glavne svjetske središnje banke već su uvelike dosegnule granice monetarne politike u podupiranju realne ekonomije. U postojećim uvjetima ugrožene trgovinske razmjene, već poprilično napuhanog imovinskog balona te zaduženoga svjetskoga gospodarstva, kao i velike neizvjesnosti, oslanjanje isključivo na dosad iskušane konvencionalne varijante monetarnog stimulansa, kreditno opuštanje te QE programe više i ne može potaknuti snažniji rast svjetskoga gospodarstva. Stoga je pogled stručne javnosti sve više usmjeren prema fiskalnim politikama i radi preventivno ekspanzivnog i radi potencijalno protucikličnog djelovanja. U slučaju potrebe, a pogotovo ako bi se dogodili snažniji ekonomski poremećaji, kao realne opcije za monetarnu politiku ističu se varijante monetizacije fiskalnih deficita trajnije prirode ili direktni transferi svježe tiskanog novca privatnom sektoru (a bez fiskalnog posredovanja), ekonomske politike potpuno nezamislive u ne tako davnoj prošlosti. Također je važno spomenuti kako će stupanj radikalizma u vođenju monetarne politike uvelike ovisiti i o budućem uspjehu populističkih politika u dolaženju na vlast.
Međutim, što ako ne bude šoka potražnje, kao što je to bio slučaj 2008., već šoka ponude trajnijeg karaktera koji bi izazvao stagflaciju? Većina najizglednijih mogućih okidača recesije redom su poremećaji koje karakteriziraju upravo inflacijski, a ne deflacijski pritisci, pa je u tom scenariju izgledno da bi ekspanzivna reakcija ekonomske politike mogla biti kontraproduktivna. Nadalje, trgovinske krize tradicionalno traju dulje i imaju ozbiljnije ekonomske posljedice od dužničkih ili financijskih, pa bi izraženije blokovsko dijeljenje globalne ekonomije prije svega ugrozilo visokointegrirane svjetske lance dodane vrijednosti tehnološkog i prerađivačko-industrijskog sektora, što bi usporilo procese novih tehnoloških pomaka i globalizacije. Osim toga, takav bi daljnji razvoj globalnoga geopolitičkog poretka bio iznimno plodno tlo za jačanje populističkih pokreta diljem svijeta. Međutim, ipak treba reći kako sve relevantne projekcije redom imaju ugrađeno poboljšanje trgovinskih odnosa između SAD-a i Kine, i to u najkraćem roku, a taj je sukob ipak faktor s najvećim i najdalekosežnijim utjecajem na svjetska gospodarska kretanja.
Pozitivna kretanja i vedriji tonovi
Nasuprot dosadašnjim negativnim tonovima, glavne svjetske burze karakteriziraju mahom pozitivna kretanja i rekordne cjenovne razine. Ipak, dinamika cijena vlasničkog kapitala trenutačno odudara od ekonomskih fundamenata naglašavajući problem sve veće i sustavne odvojenosti realne ekonomije i financijskih. Istodobno iz realne sfere svjetske ekonomije također dolaze poneki vedriji tonovi. Primjerice, najnoviji podaci upućuju i na neke pozitivne signale iz sektora prerađivačke industrije, dogodili su se privremeni pomaci, ili je barem nastalo zatišje, u sukobu između SAD-a i Kine, pokazatelji neizvjesnosti spušteni su s rekordnih razina, vjerojatnost tvrdog Brexita iščezava, a politički ciklus te strah od skoka cijena nafte priječe SAD u eventualnoj eskalaciji odnosa s Iranom. Također, nakon tri runde spuštanja referentne stope FED-a primirila su se tržišta obveznica, inflacijska očekivanja blago su se popravila, prinosi su se podignuli s rekordno niskih ljetnih razina, a krivulja prinosa ipak djeluje zdravije. Ako bi se u bliskoj budućnosti uspješno spriječila materijalizacija glavnih rizika iz geopolitičke sfere, trgovina bi se mogla pokrenuti, trendovi u industriji obrnuti, a onda ni pokretanje investicijskog ciklusa ne bi bilo daleko. Tako ni dinamika svjetskih tržišta dionica u proteklom razdoblju ne bi djelovala jednako neopravdana iz aspekta realne ekonomije, a strahovi od skorašnje recesije pokazali bi se pretjeranima.
Promatrajući gospodarski usporedive zemlje nakon 2008., od šest recesijskih godina u Hrvatskoj barem su se četiri odnosile na autonomne domaće izvore krize kao rezultat dubokih akumuliranih strukturnih neravnoteža. Danas je vjerojatnost sličnog scenarija neusporedivo manja jer su pokazatelji dugoročne održivost duga pojedinih sektora, kao i cjelokupne države, dovedeni na znatno zdravije razine, integriranost zemlje u međunarodne financijske i nefinancijske (robne) tokove zamjetno je povećana, gospodarstvo je konkurentnije, a njegovi neproduktivni dijelovi izvan sektora razmjenjivih dobara osjetno su smanjeni. Kao dodatnu pozitivnu činjenicu za domaće gospodarstvo spomenimo još i kako je, u sklopu posljednjih iteracija projekcija međunarodnih institucija, jedina skupina zemalja u Europi koja u proteklom razdoblju nije bilježila negativne korekcije gospodarskog rasta bila skupina europskih zemalja u razvoju, u koje se ubraja i Hrvatska.
Moramo biti svjesni neumoljivosti demografskih projekcija, odnosno, preciznije, projekcija prirodnog prirasta (koje su poprilično egzaktne), te prihvatiti da će ekonomska budućnost, pa čak i opstanak ove zemlje uvelike ovisiti o veličini, ali i kvaliteti migracijskog salda (to nije politička floskula). Povećavanje kvota za uvoz stranih radnika posljednjih godina, a i sama mjera ukidanja tih kvota, jednostavno znače prihvaćanje tog aspekta stvarnosti. O svim reperkusijama tih kretanja svakako valja sustavno razmišljati. Ekonomski gledano, izvjesno je da povećanje ponude rada vrši pritisak na smanjivanje njegove cijene; to je, jednostavno, gospodarska činjenica. Međutim, ovdje treba istaknuti (nadasve pragmatično iz aspekta ekonomske teorije) kako u današnjoj globaliziranoj ekonomiji plaće predstavljaju specifičnu cijenu koja je ključna za gospodarski rast i razvoj zemlje. Tako iz perspektive maksimiranja putanje gospodarskog rasta Hrvatske, a posljedično i blagostanja svih njezinih građana, plaće u svakoj djelatnosti važnoj za ukupnu dodanu vrijednost gospodarstva ne smiju rasti ni 'presporo', kako zbog socijalnih tako i zbog gospodarskih aspekata – u smislu generiranja potražnje koja na kraju znači BDP zemlje – ali ni 'prebrzo', jer bi tako bila ugrožena vanjska konkurentnost, što opet nedvosmisleno ugrožava isti taj BDP, a posebno u slučaju tako maloga i otvorenoga gospodarstva kao što je hrvatsko. U propulzivnoj, cjenovno konkurentnoj zemlji s velikim stupnjem uključenosti u globalne procese, sasvim sigurno, kvalitetnom kadru plaće neće biti preniske ni s ekonomskog, a ni sa socijalnog aspekta. Zaključno, šira (nacionalna) politika plaća ključna je za dugoročni uspjeh zemlje i, iako je bilo određenih pomaka, njoj se dosad posvećivalo premalo pozornosti i resursa te joj se pristupalo previše nesustavno.
Uvjeti za ulazak u eurozonu
U 2020. očekujmo i dalje odgovornu fiskalnu politiku. Pritom će važnu ulogu imati daljnje porezno rasterećivanje građana i poduzetnika, a provodit će se i mjere za poboljšavanje znanja i vještina sadašnje i buduće radne snage te njihovo prilagođavanje potrebama tržišta rada. Privlačenjem sredstava iz fondova Europske unije realizirat će se niz infrastrukturnih projekata u cestovnom, vodnom i željezničkom sektoru te aktivnosti istraživanja i inovacija, čime će se jačati i naš razvojni potencijal. U tom kontekstu temelj za planirani rast investicija dat će i mjere usmjerene na unaprjeđenje poslovnog okružja, posebno na administrativno i neporezno rasterećenje, poboljšanje efikasnosti i dostupnosti usluga javne uprave te odgovornije upravljanje državnom imovinom. Sve su to mjere Akcijskog plana za pridruživanje Europskom tečajnom mehanizmu (ERM II) i bankovnoj uniji. Osim toga, Hrvatska se u travnju 2019. obvezala ispuniti i ambiciozniji srednjoročni proračunski cilj od –1 posto BDP-a, a koji je u skladu s restriktivnijim uvjetima koje moraju poštovati države članice eurozone. Planiranim proračunskim viškovima i daljnjim smanjivanjem udjela javnog duga u BDP-u na razinu ispod 62 posto BDP-a do kraja 2022. trebala bi potpuno zadovoljiti fiskalne kriterije koji su preduvjet za ulazak u mehanizam ERM II.