Komentari
StoryEditor

Zvono za temeljito resetiranje Europe, pa i njezine migrantske politike

03. Prosinac 2023.
EU granica, migranti
Pitanja migracija bit će važna ili čak najvažnija tema europskih izbora sljedeće godine. Baš kao i svih vremenski bliskih nacionalnih izbora, uključujući i hrvatske parlamentarne izbore. Međutim, europski problem i nisu migranti, nego njezin birokratizirani establišment bez vodstva, kompetencija i vizije

Izborna pobjeda Geerta Wildersa u Nizozemskoj kao i rast popularnosti njemačkog AfD-a upućuju na to da će pitanja migracija biti važna ili čak najvažnija tema europskih izbora sljedeće godine. Baš kao i svih vremenski bliskih nacionalnih izbora, uključujući i hrvatske parlamentarne izbore. Wildersova pobjeda i AfD-ov rast popularnosti samo su nastavak političkog trenda koji je zahvatio države najizloženije (ilegalnim) migracijama (Dansku, Švedsku, Italiju…), a koji aktualne europske elite doživljavaju kao svoju egzistencijalnu prijetnju. No uzroke nisu u stanju prepoznati u svojim dosadašnjim promašenim politikama. Dežurni krivac pronađen je u – neuspješnoj integraciji migranata.

Međutim, je li ta integracija uopće (bila) moguća nakon što se europska imigracijska politika svela na stihiju kojom upravljaju izvaneuropski, često neprijateljski subjekti (države, vjerski pokreti, švercerski lobiji, globalistički lobiji)? Je li moguće integrirati one koji uopće ne dolaze da bi se integrirali, primjerice one koji dolaze instrumentalizirani od različitih islamističkih pokreta? I napose, mogu li to učiniti tvorci raznih programa integracije, obojenih uglavnom globalističko-zelenim političkim bojama, kojima zapravo i nije cilj upoznati migrante u njihovoj različitosti, već provoditi svoju političku agendu? Odgovor je: triput ne. Na takvim osnovama integracija nije moguća.

Selektivno (ni)je diskriminacijski

Kao ispravak, o useljeničkim politikama današnja bi Europa mogla naučiti nešto od one prijašnje. Nije to prvi put da razvijene europske države trebaju useljeničku radnu snagu. Primjerice, samo je Njemačka između 1955. i 1973. godine ‘uvezla‘ oko 14 milijuna stranih radnika, iz Turske, južne i jugoistočne Europe, uključujući i tadašnju Jugoslaviju. Ali ‘uvozila‘ je one koje je njezino tržište rada trebalo, a ne one koje im pošalje Erdoğan ili organizirani trgovci ljudima. I razvila je za njih selektivne integracijske politike. 

Tako su, primjerice, Talijani ili Španjolci u ostvarenju potpune integracije i dobivanja državljanstva imali nekakvu prednost nad Hrvatima, Srbima ili Poljacima, a najbrojniji Turci bili su na začelju. Od tih 14 milijuna u Njemačkoj je ostalo oko tri milijuna migranata, uglavnom potpuno integriranih. A oni koji su se uz poticajne mjere vratili u domicilne države ondje su donijeli neke nove vrijednosti: novac, mirovine, radne navike, know-how… U današnjoj Europi takav je selektivan pristup politički nekorektno i spomenuti. To je diskriminacijski. Sjećate li se, uostalom, kako je prije desetak godina prošao u mainstream medijima inače dosta omiljeni Radimir Čačić nakon što je u jednom televizijskom intervjuu spomenuo da bi pri uvozu radne snage Hrvatska trebala dati prednost onima koji dolaze iz sličnih, kršćanskih sredina?

Europa, koja se odrekla svojih temeljnih vrijednosti, uključujući kontrolu državnih granica i kontrolu useljavanja, te svojih kršćanskih korijena, uopće ne može spoznati migracije u njihovoj realnosti

Nije to prvi put i da suvremena Europa ima iskustva s ratnim krizama i izbjeglicama. Samo je Njemačka početkom 90-ih godina prošlog stoljeća primila oko 350 tisuća ratnih izbjeglica iz BiH. Ali dodjelu izbjegličkog statusa svi su oni čekali u susjednim zemljama, najviše u izbjegličkim kampovima u Hrvatskoj. Nisu prelazili granice u valovima, bez dokumenata, bez identiteta, bez provjere, opremljeni novcem nepoznatog podrijetla. A odmah nakon rata vraćeni su uglavnom svi u svoje domicilne države, bez suvišnih zašto. Iako bi se našlo posla za njih. Takav pristup danas bi bio proglašen čistom diskriminacijom.

Ne ostati na repu

I napokon, takva Europa, koja se odrekla svojih temeljnih vrijednosti, uključujući kontrolu državnih granica i kontrolu useljavanja, te svojih kršćanskih korijena, uopće ne može spoznati migracije u njihovoj realnosti. Pa u ekspertnim analizama nailazite na čuđenje kako to da su se integrirali strani liječnici u Švedskoj ili Njemačkoj, pa i oni izbjegli iz Sirije ili Iraka. A nisu se jednako integrirali borci islamske države koji su se prerušili u izbjeglice nakon njezina poraza. Ta Europa prepoznaje sigurnosnu opasnost kad Putin uz finsku granicu iskrca nekoliko stotina migranata iz Somalije i Eritreje. A ne prepoznaje ju kad joj Erdoğan pošalje stotine tisuća, a al-Thani sponzorira.

Zapravo, europski problem i nisu migranti, već njezin birokratizirani establišment bez vodstva, kompetencija i vizije. Geert Wilders nije rješenje, ali jest zvono za uzbunu. I zvono za temeljito resetiranje Europe, pa i njezine migrantske politike. Za Hrvatsku je pritom važno ne skrenuti u ekstrem, ali i ne ostati na repu trenda toga europskog političkog buđenja. Kad smo već prema zemljopisnom položaju na repu EU-a. 

22. veljača 2024 02:26