Redateljica, književnica i redovita profesorica na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Snježana Banović na Liderovoj konferenciji Žene u biznisu poručila je poslovnim ženama da im kao uzor može poslužiti glavna junakinja njene posljednje predstave – opere Judita koja je oslobodila svog grad tako što je odrezala glavu neprijateljskom vojskovođi Holofernu.
- Ona može biti uzor. Ona je liderica, ne bi mogla uspjeti u svom naumu i pobijediti neprijatelja 50 puta jačeg da nije. Najprije Judita ima problem da uvjeri svoje da je u pravu, a misli drugačije od njih. U prvih par scena razmišlja o strategiji jer je čula da se muškarci kolebaju hoće li se suprostaviti neprijatelju ili ne. To je jako hrani i u trećoj sceni ih uvjerava da su u krivu i donosi im plan koji je nezamisliv, a to da će ona sama otići u neprijateljski logor, koristiti i ženske trikove zašto ne, i tako pobijediti samu sebe najprije. Cijela njena filozofija nadmoćnija je svim njenim sunarodnjacima – kazala je Snježana Banović.
Kako je ispričala, namjerno je odabrala Juditu kao predstavu koju će režirati, birajući tako ženu koja „nije umrla, jer žene obično umru, od ljubavi ili čega, a ova pobjeđuje puno jačeg neprijatelja i to muškog“. Tako je Judita zapravo ženska opera, ocijenila je Snježana Banović.
Ženske teme su nešto što je interesira, a kultura sjećanja je njena strast. Rezultat tog interesa i strasti je i njena zadnja knjiga Vila lutaka.
- Knjiga je rezultat moje strasti za kulturom sjećanja, za onim što je prije bilo. Imam strast pisati knjige koje imaju ženske naslove. Ova Vila lutaka kojeg je izdao ITI bavi se ženama i njihovim mjestom u tom surovom svijetu kazališta do sredine 1980-ih godina dok sa svojom karijerom prekida glumica s naslovnice knjige Mira Župan. One sve imaju zajedničku osobinu da su zaboravljene. To je knjiga koja se sama pisala, a dugo nisam znala što ću s tim. One su žene iz arhiva, u kojima su dokumenti o njihovom teškom životu u tom kazalištu, bile su mučene, ubijane, zlostavljane, a ima i sretnih završetaka, iako su rjeđi – ispričala je Snježana Banović.
Iako je praktično u javnom sektoru, Snježana Banović prisutna je i u privatnom sektoru i u aktivizmu. Pritom upravlja ljudima i odlučuje, a u najsloženijim situacijama, poput produkcije opera poput Judite, neposredno upravlja i koordinira mnoštvom ljudi i to umjetnika, poznatih kao svojeglavih karaktera.
Knjiga je rezultat moje strasti za kulturom sjećanja, za onim što je prije bilo. Imam strast pisati knjige koje imaju ženske naslove. Ova Vila lutaka kojeg je izdao ITI bavi se ženama i njihovim mjestom u tom surovom svijetu kazališta do sredine 1980-ih godina dok sa svojom karijerom prekida Mira Župan. One sve imaju zajedničku osobinu da su zaboravljene. To je knjiga koja se sama pisala, a dugo nisam znala što ću s tim. One su žene iz arhiva, u kojima su dokumenti o njihovom teškom životu u tom kazalištu, bile su mučene, ubijane, zlostavljane, a ima i sretnih završetaka, iako su rjeđi.
Knjiga je rezultat moje strasti za kulturom sjećanja, za onim što je prije bilo. Imam strast pisati knjige koje imaju ženske naslove. Ova Vila lutaka kojeg je izdao ITI bavi se ženama i njihovim mjestom u tom surovom svijetu kazališta do sredine 1980-ih godina dok sa svojom karijerom prekida Mira Župan. One sve imaju zajedničku osobinu da su zaboravljene. To je knjiga koja se sama pisala, a dugo nisam znala što ću s tim. One su žene iz arhiva, u kojima su dokumenti o njihovom teškom životu u tom kazalištu, bile su mučene, ubijane, zlostavljane, a ima i sretnih završetaka, iako su rjeđi.
Knjiga je rezultat moje strasti za kulturom sjećanja, za onim što je prije bilo. Imam strast pisati knjige koje imaju ženske naslove. Ova Vila lutaka kojeg je izdao ITI bavi se ženama i njihovim mjestom u tom surovom svijetu kazališta do sredine 1980-ih godina dok sa svojom karijerom prekida Mira Župan. One sve imaju zajedničku osobinu da su zaboravljene. To je knjiga koja se sama pisala, a dugo nisam znala što ću s tim. One su žene iz arhiva, u kojima su dokumenti o njihovom teškom životu u tom kazalištu, bile su mučene, ubijane, zlostavljane, a ima i sretnih završetaka, iako su rjeđi.
- Predrasude s umjetnicima su uvijek tu - da im pada novac s neba, da rade u subvencioniranim ustanovama. To je bilo davno, u prošlom stoljeću, već dugo toga nema. Upravljanje ljudima je odlučujuće. Mijenjam poslove redovito, uvijek imam drugu ekipu. U svih pedesetak poslova u kazalištu uvijek sam radila s drugim ljudima i pritom upravljala proračunom. Radim i u javnom sektoru, u kazalištima i akademiji. Surađujem s privatnim izdavačima i kazalištima. A radim i kao aktivist, to je moja strast, tu nema novca – kazala je Snježana Banović.