Oko koronavirusa je i nakon nekih četiri mjeseca epidemije u globalnim okvirima još uvijek malo istinski provjerenih i upotrebljivih podataka, ali neke su stvari ipak sada jasnije. Recimo, da se općom karantenom može eventualno usporiti njegovo širenje, ali ga se ne može 'pobijediti'. Virus se pobjeđuje cjepivom, tretmanom ili imunitetom krda, definitivno ne zaključavanjem u kuću, otprilike kao što se ratovi ne dobivaju povlačenjem. Brojke nakon višetjednih karantena u raznim zemljama to uostalom i pokazuju jer je broj zaraženih i mrtvih velik usprkos strogim mjerama. Usporiti da, pobijediti ne.
Nešto tako je nedavno i pokušao objasniti šef Svjetske zdravstvene organizacije Tedros Adhanom Ghebreyesus, no nitko ga, izgleda, nije baš shvatio ozibljno. 'Kako bi usporile širenje COVIDA-19 mnoge su zemlje uvele mjere karantene, ali one same po sebi neće zaustaviti epidemiju. Pozivamo sve zemlje da upotrijebe ovo vrijeme za napad na koronavirus. Stvorili ste drugu priliku', rekao je Ghebreyesus. Drugim riječima, ne možete svaki put kada se pojavi, pobjeći u kuću i čekati da prođe.
Ubuduće, dakle, neke stvari treba raditi drugačije. Primjerice, čim čujete da se pojavio prvi slučaj virusa na vašem kontinentu, pogotovo u vama bliskoj zemlji, zatvarate trenutačno granice. Ne 'pratite situaciju', niste 'spremni za sve scenarije', nego zatvarate odmah granicu i svakog tko se na njoj u tom trenutku zatekne odmah testirate. Vrlo brzo nakon toga zabranjujete interne migracije, kako bi i one slučajeve koji su se 'probili' u zemlju ograničili na manja područja i lakše usmjerili dostupne resurse na njih. Postupno gašenje države u fazama pokazalo se potpuno pogrešnim.
Posljednje, najranjiviju skupinu striktno izdvajate i izolirate. Imate jasan plan koga ćete, kako i gdje staviti u karantenu, na koji ćete način o tim ljudima skrbiti i kako ćete ih nadzirati. Zatvarati relativno mlade i zdrave ljude koji mogu 'prehodati' ili preboljeti virus pokazalo se u najmanju ruku neefikasnim. Štoviše, općom karantenom u iste su stanove i kuće zatvoreni ljudi koji mogu preboljeti virus s onima koje virus može ubiti. Izbijanje zaraza po domovima za starije i nemoćne dosada je najbolji primjer manjka potrebnog fokusa na zaštitu uvjerljivo najranjivije skupine.
Ovo sve ne znači eliminiranje određenih mjera socijalnog distanciranja i opreza (maske, rukavice, dezinficijensi itd.), ali vjerojatno omogućuje zadržavanje zaraze u podnošljivim okvirima za zdravstveni sustav bez gašenja svakodnevnog života i postupno razvijanje imuniteta krda koji se polako nameće kao jedino realno rješenje u skorijem roku, što je nedavno priznao i ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak u razgovoru za N1.
'U pravu ste, kolektivni imunitet je onaj konačni. Dakle, na kraju će ipak većina preboljeti ovu bolest i tad će se stvoriti taj kolektivni imunitet, ali ukoliko se u međuvremenu ne pronađe cjepivo, pa se cjepivom stvori taj imunitet u populaciji, što nije izgledno da će biti unutar godinu dana. Što znači da ako se bolest vrati najesen, ako uzme to sezonstvo što ima gripa i drugi koronavirusi, što naravno nitko ne zna jer nitko ne zna kako će se virus ponašati, to će biti onda to konačno rješenje, stvaranje kolektivnog imuniteta bilo prirodnim putem, prirodnim obolijevanjem od bolesti ili putem cjepiva'.
Mnoge stvari nisu u prvi mah bile jasne i stoga se greške može razumjeti, ali njihovo bi ponavljanje zato bilo neoprostivo. Opća karantena mora uskoro završiti (živci već popuštaju, ekonomija trokira) i pristup mora postati više ciljan. Baciti cijelo društvo pod autobus svaki put kada se pojavi virus jednostavno nije održivo rješenje.