Lidertrend
StoryEditor

500 godina ‘selfija‘ - Kako su se žene autoportretima borile za ravnopravnost

27. Travanj 2021.
Ženski autoportreti su tijekom pet stoljeća postali simbolom rušenja normi, nadvladavanja društvenih ograničenja i borbe za slobodu izražavanja

Dok okidamo 768. 'selfie' ovog mjeseca, usredotočeni smo na igru svjetla i sjene, dobro kadriranje, peglanje bora i podočnjaka. Misli o privilegiranosti, rodnoj ravnopravnosti i životu naših pretkinja nam, budimo realni, nisu ni u peti. No, povjesničarka umjetnosti i autorica Jennifer Higgie u svojoj nedavno objavljenoj knjizi The Mirror and the Pallette: Rebellion, Revolution and Resilience, baca potpuno novo svjetlo na tu temu. OK, ne piše doslovno o selfiejima koje okidamo pametnim telefonima već značaju ženskih autoportreta koji su tijekom 500 godina zapadne umjetnosti postali simbol rušenja normi, nadvladavanja društvenih ograničenja, otpora i borbe za slobodu izražavanja. U vrijeme kada svoj vlastiti odraz možemo ovjekovječiti jednim klikom, teško je zamisliti da su nekad živjele žene kojima je bilo zabranjeno to činiti i to samo zato jer su bile - žene.

Zabrana rada

Kako je zapisala Higgie, muzeji diljem svijeta prepuni su slika žena koje su naslikali - muškarci i vjerojatno ćete se dobro namučiti da se sjetite imena jedne slikarice koja nije iz 20. stoljeća. No, žene su doista slikale, bile umjetnice, iako su njihov trud, rad i želja bili kontinuirano omalovažavani, proglašavani nevažnim, podcijenjeni i nepoželjni što od obitelji, što društva.

Do modernog doba, od žena se očekivalo da budu supruge, majke i eventualno časne sestre, a ne umjetnice, osim ako im očevi nisu bili slikari nisu imali nikakav pristup treningu ni umjetničkoj edukaciji. Higgie naglašava da se to odnosi na zapadne žene, jer se u mnogim domorodačkim kulturama diljem svijeta poticala i cijenila ženska kreativnost te bila uporišna točka osobne, ali i slobode izražavanje zajednice.

U zapadnom svijetu, posebno u Europi, muškarci nisu imali nikakav kulturološki, financijski, a ni emocionalni interes u tome da potiču žene da ganjaju svoju karijeru, i to bilo kakvu, a kamoli umjetničku. Slikaricama je, primjerice, bio onemogućen pristup materijalima, edukaciji ili prostorima u kojima mogu razvijati svoj talent. U Srednjem vijeku, žene su se bavile rukotvorinama i iluminacijom, ali nisu poznata njihova imena (kao što je slučaj s muškim umjetnicima). U renesansi, ženama je bilo zabranjeno raditi na skelama, pa se tako nisu smjele baviti oslikavanjem freski. Koncem 19. stoljeća ženama je bilo dopušteno pohađati javne umjetničke škole, ali ne i rad s modelima. Njihova je umjetnost tako svedena na, primjerice, botaničku umjetnost, znanost i slikanje vlastitih portreta kad su im već muški aktovi bili zabranjeni (i to, naravno, ako su uopće posjedovale ogledalo što nije uvijek bio slučaj ako niste aristokrat). No, ni slikanje vlastitog tijela ili lica nije bilo bez društvenih ograničenja. Većina umjetnica autoportrete je slikala da bi dokazala muškom svijetu da je talentirana, umije slikati, raditi i posjeduje još pregršt vrlina (one koje se očekuje da žena ima) poput čednosti, radišnosti, ozbiljnosti. Tako su se, primjerice, neke aristokratkinje znale slikati bez nakita kako bi pokazale koliko su skromne. Neke uz prikaz Bogorodice da bi svijetu pokazale da su iznimno religiozne ili pak odjevene u crno da nitko ne posumnja u njihovu ozbiljnost.

Buntovne slikarice

Tek su se rijetke autoportretima usudile odaslati drugačiju poruku ili pak na platno prenijeti i djelić vlastite osobnosti. Jedna od takvih je omiljena umjetnica Marije Antoinette, Elisabeth-Louise Vigée Le Brun koja je svojim autoportretom skandalizirala francuski svijet 18. stoljeća. Naime, tada je na snazi važilo pravilo da se subjekti na slikarskim platnima ne smiju osmjehivati. Osmijeh je bio strogo zabranjen, a nasmiješen izraz slovio je kao plebejski, prostački. Povjesničari tvrde da je osmijeh bilo toliko omražen jer je kralj Luj IX do 40. godine života ostao bez svih zubi i nikako nije htio gledati ničije kleberenje - uživo ni na slikarskom platnu. No, dvorska slikarica Vigée usudila se napraviti što ni jedan muškarac nije i naslikala je autoportret s ljupkim osmijehom koji otkriva biserno bijele zube. Njen je autoportet bio čisti znak pobune, revolta protiv društvenih normi i mušica jednog kralja. I prilično hrabar potez za to doba.

Početkom 20. stoljeća, vrlo hrabar autoportret naslikala je Paula Modersohn-Becker. Na njemu je umjetnica naga i dodiruje svoj trudnički trbuh. Ono što je posebno zanimljivo jest što je Becker to naslikala nakon što je napustila muža i preselila se u Pariz ganjati umjetničku karijeru. Trudnoća na autoportretu nije stvarna, ona je simbol rađanja njene kreativnosti i novog života. Ovaj portret smatra se prvim nagim autoportretom u svijetu ženskog slikarstva.  U svojoj knjizi The Mirror and The Pallette, Higgie donosi još niz priča o umjetnicama, od Srednjeg vijeka do danas, i njihovoj borbi za rodnu ravnopravnost i slobodu izražavanja. Iako se u posljednjih pet stoljeća mnogo toga promijenilo, borba traje još uvijek.

15. srpanj 2024 22:27