Duše koje pate od ‘langushinga‘ imaju osjećaj da kroz dane prolaze kao u magli, da im vrijeme brzo curi, gotovo da nestaje, a oni kao da se kreću bez nekog cilja na vidiku
Ako se u posljednje vrijeme ne osjećate sretno, a ni posebno nesretno; nedostaje vam koncentracije i volje, a nije da nemate nimalo energije; izgubili ste cilj, ali niste posve beznadni velika je šansa da patite od pandemijskog tupila ili - 'languishinga'.
O tom osjećaju pisao je u New York Timesu psiholog i autor knjige 'Think Again: The Power of Knowing What You Don't Know' Adam Grant i definirao ga kao osjećaj praznine i stagnacije, nedostatka radosti (joyless) i cilja. Duše koje pate od pandemijskog tupila imaju osjećaj da kroz dane prolaze kao u magli, da im vrijeme brzo curi, gotovo da nestaje, a oni kao da se kreću bez nekog cilja na obzoru. S obzirom na to da je takvih sve više, Grant zaključuje da je lako moguće da će 'languishing' biti dominantna emocija 2021.
Put do depresije
Kako je zapisao Grant, u počecima pandemije, tijelo je na stres odgovorilo prirodnim ulaskom u stanje 'borba ili bijeg', usredotočilo se na dolazeću opasnost i reagiralo u skladu s uputama. U tom periodu vjerojatno je svatko od nas razvio određene rutine koje su davale osjećaj kontrole (maske, pranje ruku, ribanje namirnica) i ublažavale osjećaj tjeskobe. No, kako se pandemija razvukla, akutno stanje stresa (anguish) pretvorilo se u kroničan 'languish'.
U psihologiji, mentalno zdravlje pojedinca promatra se u spektru od depresije (osjećaja iscijeđenosti, praznine i bezvrijednosti) do procvata (flourishing) kada pojedinac ima snažan osjećaj smisla. Languishing je, tvrdi Grant, negdje na pola puta između depresije i procvata. Pojedinac tada nema simptome mentalnih poteškoća, a niti je potpuno mentalno zdrav. Funkcionira, ali daleko od punog potencijala. To tupilo smanjuje motivaciju, ometa fokus i utrostručuje šansu da će podbaciti u izvršenju poslovnih ili privatnih obaveza.
Studija sociologa Coreya Keyesa koji je i osmislio termin 'languishing' pokazala je da je velika vjerojatnost da će pojedinci koji sad osjećaju tupilo u narednom periodu biti oni koji pate od depresivnih i anksioznih poremećaja. To potvrđuje i istraživanje provedeno u Italiji među zdravstvenim djelatnicima. Oni koji su u proljeće 2020. osjećali tupilo (languishing) imaju tri puta veće šanse da sada pate od post-traumatskog sindroma.
Kako objašnjava Grant, problem s 'langushingom' jest što se prikrade, a da ga se praktički ne osjeti ili, još bolje, ne osvijesti. Pojedinci, dakle, ne osjete kako im zadovoljstvo prerasta u dosadu, kako postaju indiferentni prema indiferentnosti niti kako lagano klize u samoću (ili potrebu za samoćom).
Budući da nisu u stanju primijetiti da pate, ne traže pomoć, stoga je ključno riječ 'languishing' uvesti u svakodnevnu komunikaciju. Imenovanje osjećaja je prvi korak u iscjeljenju. Tada će pojedinci početi shvaćati da ih je poslijepodnevna šetnja ostavila ravnodušnim, da su indiferentni prema pozivima koji su ih ranije veselili, da se osjećaju prazno, neispunjeno, pa čak i da se osjećaju indiferentnima prema tom 'meh' stanju.
Protuotrov za tupilo
Osim svjesnosti, postoji još nekoliko načina na koje se pojedinci mogu izboriti s osjećajem tupila. Antidot tupila je, kako tvrdi Grant, 'flow' ili stanje uronjenosti u kojem se gubi osjećaj za prostor i vrijeme.
Tijekom prvih dana pandemije, bolje su se nosili sa stresom oni pojedinci koji su bili u 'flowu', odnosno vješti u uranjanju u određenu aktivnost. No, ono što je problem jest što je prilično teško pronaći 'flow' ako osoba pati od 'languishinga' jer to često znači da nije u stanju dugo zadržati fokus. Zato je nužno znati postaviti granice.
Kako se prisjetio Grant, prije nekoliko godina jedna je indijska softverska kompanija testirala jednostavnu politiku - uvela je jutra bez distrakcija tri dana u tjednu. U trenutku kada je kompanija službeno proglasila 'tiho vrijeme', 65 posto zaposlenika ostvarilo je iznad-prosječnu produktivnost. Tajna je u tome što pojedinci te neometane vremenske periode tretiraju kao blago, nešto jedinstveno; vrijeme u kojem imaju svu slobodu fokusirati se na ono što im je bitno. Nadalje, kako bi se izborili s osjećajem tupila, valjalo bi se usredotočiti na ostvarenje malih ciljeva, ostvarivanje malih trijumfa. Takvo što, korak po korak, puni energijom i budi uspavani entuzijazam.
I, kako zaključuje Grant, silno je važno shvatiti da 'languishing' nije samo u našoj glavi već u našim okolnostima. Sebi možda možemo nalijepiti flaster, ali tako ne može izliječiti bolesno društvo; društvo koje još uvijek brine o fizičkim oboljenjima, ali ne i o mentalnim.
I dok se krećemo prema post-pandemijskoj stvarnosti, potrebno je razumjeti značaj mentalnog zdravlja i well-beinga te si priznati da niste OK. To što niste depresivni, ne znači da se s nečim ne borite. To što ne osjećate simptome 'burn-outa', ne znači da se ne mučite. Priznavanjem 'languishinga' ili osjećaja tupila, pomažemo sebi, ali i čitavom društvu.