Lidertrend
StoryEditor

Škola i rad od kuće - Pandemijsko helikopter roditeljstvo ne pomaže djeci

06. Travanj 2021.
online škola
Previše pomoći, uputa, direktiva i pažnje na djecu djeluje kontraproduktivno - teže kontroliraju emocionalne impulse i slabije se koncentriraju

Posljednjih godinu dana sintagma 'online škola' za mnoge je roditelje i klince postala jedna od najomraženijih ikad, stvar zbog koje ih oblijeva hladan znoj i tijelom prolaze žmarci. To nužno zlo, kako su mnogi okarakterizirali koncept učenja od kuće, pretvorila je roditelje u svojevrsne nastavnike, natjerala ih da se posluže svim znanim i neznanim metodama uvjeravanja kako treba zagrijati stolac i kako je online škola i dalje škola, pa, djeco, izvolite ugasiti Play Station, televiziju, mobitel.

Dom je postao škola. Dom je postao i posao. Dom je postao ultimativni izvor stresa djeci, a i roditeljima koji sve teže uspijevaju balansirati sve moguće obaveze i ne prepustiti se tjeskobnim osjećanjima i očaju. Mnogi od njih su se, što zbog osjećaja moranja, što zbog grizodušja, oko škole angažirali i više nego je potrebno u nadi da će tako moći držati stvari pod kontrolom, a svom školarcu olakšati praćenje nastave preko ekrana. Od sličnih boljki pate i roditelji djece vrtićkog uzrasta koji nastoje nadoknaditi rjeđa druženja s vršnjacima i nedostatak 'van-vrtićkih' aktivnosti, ali i, na neki način, svojom pažnjom i angažmanom kompenzirati negativan utjecaj pandemije na njihov život.

To takozvano 'helikopter roditeljstvo' nije novost, ali se zbog pandemijskih uvjeta pretvara u pošast. Roditelji žele (i misle da moraju) pružiti što veću pomoć svojoj djeci, biti što angažiraniji jer tako imaju osjećaj da sve drže pod kontrolom (iako se stari svijet raspada). No, znanstvenici se ne slažu. Zapravo, posljednje istraživanje objavljena u Journal od Family Psychology, otkriva da roditelji trebaju biti uključeni, ali previše miješanja, davanja uputa, direktiva i pomaganja može biti kontraproduktivno.  

Pomoć s mjerom

Naime, profesorica Jelena Obradović sa Stanford Graduate School of Education sa svojim je timom provela istraživanje u koje je uključila 102 djece predškolskog uzrasta (od četiri do čest godina). Djeca, u pratnji svojih roditelja, dobila su nekoliko jednostavnih zadataka poput pospremanja igračaka, razgovora o nekom problemu ili savladavanju nove igre, a istraživači su potom analizirali njihov odnos s roditeljem tijekom obavljanja tih zadataka. Rezultati su bili jasni.

Kako je za portal Big Think izjavila Obradović, djeca koju bi roditelji prekidali ne bi li im dali upute, sugestije ili postavljali pitanja, kasnije su teže regulirala svoje emocije. Ta su djeca pokazala i lošije rezultate u zadacima kod kojih je zadovoljstvo dolazilo kasnije te kod kojih su do izražaja dolazile vještine kontrole impulsa ili su tražili njihovu veću koncentraciju. Iako je riječ o 'laboratorijskim' uvjetima jer su roditelji znali da ih se snima tako da nisu 'čekirali' svoje mobitele ili povisivali ton, u rezultate ne treba sumnjati - oni jasno pokazuju tendenciju roditelja za prečestom intervencijom, a to onemogućava djetetu da samo mućne glavom i dođe do rješenja.

Naravno, kako je poručila Obradović, djeci se treba pomagati, ali s mjerom. Dijete koje pokušava samo ispuniti određeni zadatak tako razvija kognitivne sposobnosti i postaje samostalnije što mu u životu služi mnogo više nego pretjerana roditeljska asistencija i pažnja. Kako nastavlja Big Think, ovo je istraživanje posebno važno u ovo pandemijsko doba kada su roditelji, više no ikad, uključeni u sve dječje aktivnosti, uključujući i školu. Kako zaključuju, pomoć je u redu, ali samo onda kad je nužna. Djeci naprosto treba dati slobodu da misle svojom glavom.

19. lipanj 2024 21:44