Stavi li se na stranu nada da će se stvari ipak popraviti, a mlađe generacije živjeti u boljem svijetu kakav optimisti prizivaju, sada se, izgleda, valja sprijateljiti s osjećajem straha, pustiti ga u život kao suputnika, ali ne kao nekoga tko životom upravlja
Prije nekoliko dana poznati televizijski scenarist, komičar i producent Larry David objavio je video u kojem svijetu poručuje da prestane cviliti, jer ovo je prvi put u povijesti da jedino što trebate raditi jest sjediti na kauču i gledati televiziju! Ma koliko taj njegov komentar bio duhovit, donekle i točan, činjenica je da malo tko više može 'samo' sjediti na kauču i 'samo' gledati televiziju.
Nad glavama stanovnika zemalja u kojima već tjednima vladaju stroge mjere ograničenoga kretanja i socijalnog distanciranja počeli su se nadvijati gusti, tamni oblaci straha i tjeskobe. Mediji u posljednje vrijeme izvještavaju i o tome da su talijanski 'trubaduri' utihnuli, s balkona se više ne ori pjesma, Talijani su se zavukli u svoje domove preplavljeni strahom za ono što ih čeka kad pandemija dođe svom kraju. Čak i talijanske vlasti strahuju od povećanja stope kriminala, upozoravaju na to da bi mafija mogla početi novačiti Talijane koji su zbog pandemije ostali bez posla ili čiji će budžet zbog neizbježne ekonomske krize biti znatno osiromašen.
Uzdrmani životi
Amerikanci pak izvještavaju o dosad neviđenom porastu prodaje oružja, a u Hrvatskoj je pak, kao u nekom lošem filmu katastrofe, metropolu, osim koronavirusa, pogodio najjači potres u posljednjih 140 godina, koji je preplavio narod osjećajem potpunoga gubitka kontrole.
Potres, pandemija i ekonomska kriza koja je pred vratima uzdrmali su živote Homo sapiensa, a izgledno je da svijet, jednom kad ove pošasti biblijskih razmjera prođu, nikad neće biti isti. Mediji prenose prognoze stručnjaka o potencijalnim scenarijima, mogućim novim društvenim porecima, neki, uz parolu da se treba spremiti na najgore, a nadati se najboljem, iznose vrlo pesimistične prognoze, dok drugi misle da je ovo izvanredna prilika za stvaranje boljeg svijeta kroz globalnu suradnju, duhovan rast, veću brigu za planet.
Još uvijek je nemoguće odrediti s kojom će se vjerojatnošću bilo koji od tih scenarija odigrati (posebno na duge staze). Jedino što je sigurno jest da će svijet još neko vrijeme živjeti u strahu koji je, imamo osjećaj, prodro do kostiju. No, sva sreća, postoje načini da se posljedice takvog načina života ublaže, odnosno da se strah, tjeskoba, nemoć i sve negativne emocije koje su prirodna reakcija na ovo izvanredno stanje svijeta dovedu pod kontrolu i, zapravo, odabere život, kakav god da jest.
Osvještavanje opasnosti
Tako je, recimo, tim stručnjaka radio na liječenju trauma prouzrokovanih snažnim potresom koji je 1999. pogodio Tursku (smrtno je stradalo više od 17 tisuća i ozlijeđeno 44 tisuće ljudi) i zbog kojeg su mnogi odlučili ne vratiti se u svoje kuće već živjeti pod šatorom. Pokazalo se da su se oni koje su uspjeli nagovoriti da se vrate u svoj dom brže oporavili, što je rezultiralo metodom Control Focused Behavioral Treatment (CFBT), koja se može primijeniti za liječenje posttraumatskog stresa.
Kako su objasnili, izlaganje izvoru stresa (dom) može izazvati osjećaj kontrole nad situacijom unatoč tome što traumu uzrokuju stvari koje je nemoguće kontrolirati (potres, virusi). Kako su svojedobno objasnili psiholozi koji stoje iza metode, nemoguće je kontrolirati svaki rizik s kojim se susrećemo i istodobno voditi smislen i produktivan život. Izbjegavanje rizika naprosto nije kompatibilno s preživljavanjem. To ne znači, dakako, da rizike treba ignorirati, već učiniti sve da se strah (koji je normalan) drži pod kontrolom, da reakcije ne budu pretjerane i da se ne prepušta panici, jer će to ostaviti mnogo teže posljedice na mentalno zdravlje ljudi od same pandemije ili ekonomske krize.
S nadom i ljubavlju
Psihologinja i autorica knjige 'Dance of Fear' (Ples straha) Harriet Lerner izjavila je, ma koliko god situacija bila iznimna, nikad viđena, ona je naprosto dio života, a to što nam je 'svemir' poslao ovaj golemi stres, ne znači da nas neće sutra pogoditi nečim još većim. Lerner je najveći dio svoje karijere provela istražujući način na koji strah i tjeskoba utječu na živote pojedinaca, obitelji i društvenih sustava. Kad je o pandemiji riječ, Lerner je za New York Times izdvojila jedno generalno pravilo, a to je da svaki pojedinac treba shvatiti što je to što on treba i može napraviti, a što ne mora i ne može.
Borba protiv straha ne podrazumijeva njegovo ignoriranje i recept nije u tome da se pravi da razloga za strah nema. Njemu treba pogledati u oči, a onda poduzeti korake kojim ga se svodi na najmanju mogući mjeru. U slučaju pandemije, to bi bilo, primjerice, ponašanje u skladu s uputama kriznih stožera ili pak priprema plana, strategije, za suočavanje s ekonomskom krizom.
- U životu nikad ne smijemo dopustiti strahu da nas paralizira i spriječi u tome da djelujemo suosjećajno i hrabro. Užasne se stvari mogu dogoditi, ali je i dalje moguće krenuti naprijed s nadom i ljubavlju - objasnila je Lerner i dodala da valja imati na umu da se lovimo ukoštac s onim što je sada, jer jedina je istina da ništa ne traje vječno.
Potraga za smislom
Kolumnist i autor David Brooks također se ulovio ukoštac s tim što je sada, citirajući, među ostalim, nedodirljivog stručnjaka za smisao Victora Frankla, čiji je bestseller 'Čovjekova potraga za smislom', napisan šezdesetih godina prošlog stoljeća, jedna od onih knjiga koja se najčešće preporučuje u ova mračna vremena. Kako je Brooks podsjetio čitatelje New York Timesa, Franklova teza, zasnovana na njegovom znanju iz psihologije i iskustvu preživljavanja užasa holokausta, jest da čovjek ne može birati teškoće koje će ga snaći u životu, ali ima slobodu odabrati kako će na njih odgovoriti.
Smisao života, stoga, dolazi iz toga što činimo u vremenima krize, ljubavi koju smo spremni dati i hrabrosti koju smo spremni pokazati suočeni s patnjom. Brooks dodaje da postoji još jedan izvor smisla, a to je u načinu na koji interpretiramo situaciju u kojoj se nalazimo. Drugim riječima, svatko bi trebao revidirati priču kojom tumači svijet u kojem se nalazi – je li to sad prilika za nešto bolje ili je to samo gola borba za preživljavanje protiv neviđenih čudovišta zbog kojih ćemo ionako umrijeti u najgorim mukama.
Ova nas kriza udara gdje smo najslabiji, razotkriva nejednakost, pohlepu, smrtnost, starost, nesposobnost, krhkost društvenih sustava, ali, s druge strane, potiče kreativnost, podsjeća na važnost socijalnih kontakata (i najbenignijih zagrljaja), suradnje, suosjećanja, ljubavi… Kako bismo bili u stanju izvući najbolje od najgorega, Brooks predlaže da si postavimo sljedećih nekoliko pitanja. Prvo, jesmo li spremni umrijeti? Da umiremo, bismo li bili zadovoljni životom koji smo dosad živjeli? Što biste napravili da ostanete bez voljenih? Na koga ili što se u ovakvim trenucima možete osloniti? Koja je vaša uloga u ovoj krizi i, na kraju, na koji način možete služiti, olakšati život sebi i drugima?
Ne trošiti vrijeme
Budući da za 'normalna' života preskačemo takva pitanja, ovo je idealna prilika da si ih postavljamo, svaki dan ako treba, jer ćete na taj način početi slaviti činjenicu da ste živi, a ne trošiti vrijeme na to ćete možda umrijeti, od virusa, siromaštva ili potresa.
Brooks je uvjeren da pričanjem drugačije priče svatko pogođen pandemijom može pronaći unutarnju snagu da pobijedi strah koji mu ne služi (onaj koji paralizira, ali ne i onaj koji vas tjera na otvoreno nakon udara potresa) i shvatiti da je snažniji i sposobniji nego što je mislio. 'Patnja može voditi iskupljenju. Može životu dati smisao. Smisao može inspirirati i držati nas na okupu čak i kad se situacija pogorša', poentirao je Brooks.
Stavi li se na stranu nada da će se stvari ipak popraviti, a mlađe generacije živjeti u boljem svijetu kakav optimisti prizivaju, sada se, izgleda, valja sprijateljiti s osjećajem straha, pustiti ga u život kao suputnika, ali ne i nekoga tko životom upravlja. Jer to nije život. Čak ni preživljavanje. To je smrt sama.