Dašak nostalgičnog zvuka na koji hipsteri diljem svijeta 'režu žile'

Vrlo je lako imati stotinu zamjerki na Lanu Del Rey: ne zna pjevati u živo, njezin imidž čista je produkcija izdavačke kuće, riječi njezinih pjesama zapravo su, uz nekoliko iznimaka (‘Video Games’), već ocrtane i nimalo duboke kao što ih dotična želi prikazati (‘God, you’re so handsome / Holdin’ me for ransom’)?

Međutim, zar nije to istina i za sve druge pop-princeze? Lana Del Rey nije ništa više ili manje ‘falša’ ili ‘fejk’ nego što su njezine konkurentice, međutim, cura je ‘ubola’ trenutak kreativne jedinstvenosti i sad joj svi odjednom zamjeraju što je bogatašica, a ne odgojena u prikolici, kao što sugerira svojim pjesmama. Što god.

Njezin drugi album ‘Born to Die’ (za prvijenac se svi, pa i ona, prave da ne postoji) krcat je izvanredno produciranim, prekrasnim pjesmama. To je pop-proizvodnja na najvišoj razini, dovoljno originalna i zabavna da zaslužuje iskren interes. Lana pjesme poput naslovne ‘Born to Die’, ‘Summertime Sadness’, ‘Blue Jeans’ ili ‘This Is What Makes Us Girls’ pjeva nisko, često u šaptu, seksi, izmjenjujući slatkaste visoke i glasne duboke dionice. Zvuk je jednako dobro pogođen kao na ‘Video Games’. Atmosferično, ritmično orkestriranje nosi dašak nostalgičnog zvuka na koji hipsteri diljem svijeta režu žile (metaforički, naravno). Za sljedeći album želimo Lani više pjesničke inspiracije i dobre vokalne trenere pa da lijepe pjesme može otpjevati i pred publikom.