Emo pokret: prijetnja ili obična tinejdžerska anksioznost?

Epidemija tužnih tinejdžera može se promatrati kao najnoviji supkulturni pokret u kojem je važniji imidž nego sklonost samoubojstvu, posebice kada se vidi koliko vremena ti tinejdžeri troše na šminkanje, odgovarajući način odijevanja i izražavanja.

Napisala Marija Čekada

Crna kosa koja skriva pola lica, veličanje tjeskobe i melankolije te internetski svijet i stranica MySpacea gdje 'praše' bendovi poput američkog Paramorea glavne su karakteristike današnjih tinejdžera koji sebe nazivaju emovcima. Poklonici su novoga supkulturnog pokreta emo, proizašlog iz punka, koji se počeo širiti pojavom interneta potkraj 90-ih. Hipersenzibilnost, sramežljivost i crni humor njihov je obrambeni mehanizam u odrastanju, zbog čega ih neki pogrdno nazivaju preosjetljivim plačljivcima, cmizdravcima ili razmaženim tinejdžerima kojima se sve čini predepresivno. U pravilu se ti današnji klinci, bez obzira na to koliko ih se često u medijima trudilo povezati s kulturom samoubojstava među tinejdžerima, ništa više ne razlikuju od svojih vršnjaka pankera, darkera, rokera ili hip-hopera, koji traže svoj put u svijet odraslih. No kako se u radikalnijem izdanju pojam emo veže uz tinejdžersku depresiju, nezdrave introspekcije i glorifikaciju samoozljeđivanja, psiholozi preporučuju roditeljima da se ipak pridržavaju pravila da ih ne ograničavaju u izražavanju, ali da s njima razgovaraju ako je riječ o ozbiljnijim manifestacijama lošeg raspoloženja.  

Posljedica društva
Psihologinja Tomica Šćavina ističe da su pripadnici emo pokreta većinom klasični adolescenti koji su kao i svi mladi te dobi u potrazi za identitetom i osjećajem grupne pripadnosti. Mnogo je rjeđe riječ o depresivnom ili anksioznom poremećaju. - U većini slučajeva radi se o trendu koji za tinejdžere u procesu odrastanja ima određenu funkciju. U toj dobi kada su nesigurnost i povučenost nešto posve normalno nazvati nešto 'ozbiljnim depresivnim poremećajem' možemo jedino ako dijete pokazuje simptome kao što su dugotrajno povlačenje u sebe, pomanjkanje energije i interesa, kroničan pesimizam ili samoranjavanje. U takvim situacijama treba potražiti stručnu pomoć, bez obzira na to je li dijete 'emo' ili nije - ističe psihologinja Šćavina. Tvrdi da adolescentima taj pokret omogućuje da izraze ono što je, kako u društvu tako i u mnogim obiteljima, neprihvatljivo, a to su tuga i ranjivost.
- Živimo u društvu u kojem se slavi sreća, ljepota i uspješnost. To je ono što stalno vidimo u reklamama i časopisima, to je reprezentativna fasada koja se uvijek rado pokazuje. Emo pokret logična je protuteža narcističkoj kulturi koja uzima sve više maha. Neosjetljivost, hvalisavost i pokazivanje skupe odjeće među tinejdžerima nešto je posve uobičajeno. Oni nisu čudni ni drukčiji jer i društvo glorificira takve vrijednosti. Emo klinci bune se protiv toga i guraju u prvi plan ono što je odbačeno: melankoliju, neuspjeh i otpor prema životu - objašnjava Šćavina.

Imidž najvažniji
No u društvu vrlo često prevladava stav da su emovci zapravo hrpa tinejdžera koji dobro znaju kako privući pozornost. Percepcija je i da većina njih poseže za tim pokretom iz modnoga pubertetskog hira koji propisuje da je kul ako se kosom prekriva dio lica dok se istodobno tuguje nad teškom sudbinom, koja najčešće uključuje zabranu izlaska subotom dulje od 11 sati ili depresiju zbog nedobivene tehnološke novotarije. Epidemija tužnih tinejdžera može se promatrati kao najnoviji supkulturni pokret u kojem su važniji imidž i dojam koji se ostavlja nego sklonost suicidalnim mislima, posebice kada se vidi koliko vremena ti tinejdžeri troše na šminkanje, odgovarajući način odijevanja i izražavanja. Tko je god bio u pubertetu, zna da je biti drukčiji od drugih bio imperativ zbog kojeg su mnogi posezali za bojenjem kose, piercinzima ili tetovažama. Jednako tako trebalo bi promatrati emovce od kojih će većina odrasti, a možda će jedan među njima biti doista pravi slučaj depresivnog ili anksioznog stanja. Tako se na internetskim forumima često mogu pronaći pitanja kako biti 'bolji emo', a rasprave se vrte oko toga koju odjeću nositi, kakvo ponašanje usvojiti i koju glazbu slušati.

Modificirano naslijeđe
Puno više riječi troši se na kritiziranje bendova za koje se smatra da su ugrozili njihovu vjerodostojnost, no općenito su emo skupine znatno ljubaznije i miroljubivije od suparničkih tinejdžerskih skupina koje ih napadaju. Zapravo, sociolozi tvrde da je po mnogočemu današnja emo supkultura identična onima kojima su pripadali roditelji, djedovi i bake današnjih tinejdžera i da u njoj ima veoma malo originalnog. Pojednostavljeno, to bi značilo da je baka bila hipi, mama darkerica, a današnja tinejdžerica emo. Sve je uza sitnije modifikacije isto već 40 godina - od 1942. kad se rodila hipi baka do 1992. kad se rodila emo unuka. Čak je i glazba u jednom segmentu ostala ista. Od ostalih tinejdžerskih supkultura razlikuje ih odnos prema izražavanju bunta. Naime, dok su rokeri 60-ih, pankeri 70-ih ili hip-hoperi 90-ih izražavali agresiju prema van, emo je tradicionalna tinejdžerska supkultura koja se izražava emocionalnošću i miroljubivošću, a pubertetsku agresiju često usmjerava unutra. Od hipija su emovci preuzeli usmjerenost hipersenzibilnosti i duhovnosti, od darkera modu i crni kič, a od grandžera poziciju društvene izopćenosti.

Signali uzbune
Veličanje tjeskobe, tama i introspekcija ipak može zabrinjavati mnoge roditelje jer navedeno mogu shvatiti kao simptome ozbiljnog ili neumjerenoga adolescentskog nezadovoljstva. Iznimno bi ih mogla šokirati rasprava koja se vodila na EmoCorner.comu pod naslovom 'Rezanje... isplati li se?', koja se odnosila na naviku samoozljeđivanja, što neki povezuju s emo kulturom. Glasan odgovor online zajednice bio je: 'Nemojte to učiniti, potražite pomoć.'
Trenutak za uzbunu jest kada ovaj tjeskobni i plačljivi modni hir tinejdžera doista preraste u stvarnu sklonost samoozljeđivanju i u pretjerano povlačenje u sebe. U toj situaciji roditelji ne samo da moraju intervenirati nego moraju potražiti stručnu pomoć za svoje dijete. Do tada, naglašava psihologinja Šćavina, roditelji bi trebali pustiti emo djecu da žive svoju supkulturu i izražavaju svoje osjećaje. - Ako takvih simptoma nema, ako dijete nije zapostavilo školu i druženje s prijateljima, pripadnost emo supkulturi može se shvatiti kao izraz zdravoga tinejdžerskog bunta. Takvo se dijete želi istaknuti, biti drukčije, 'furati svoj film', što mu omogućuje pripadnost toj skupini - naglašava psihologinja Šćavina.

Kvalitetan pristup
Dobar pristup kojim roditelji grade odnos razumijevanja prema pretjerano osjetljivom, neki bi ga nazvali, i pretjerano razmaženom tinejdžeru jest da pokažu više razumijevanja za njihove osjećaje, češće ih pitaju kako su te im pritom dopuste da se bez previše savjeta i intervencija izraze o svojim osjećajima. Možda im mogu natuknuti kako pričanje o ozljeđivanju ili o tisuću drugih groznih stvari kao izraz mržnje prema sebi nije u redu, ali i napomenuti da je katkad dobro biti emotivan i tužan, čak i plakati. No usput mogu pokušati i s argumentiranim uvjeravanjem da je općeprihvatljivo biti emo ako su djeca doista proživjela emocionalnu traumu, u slučaju da im se zapali kuća ili ako od emo pokreta puno zarađuju kao što je to slučaj s bendom My Chemical Romance. Ako ne poslušaju ni te razumne savjete, roditelji se trebaju dogovoriti sa svojim djevojčicama da barem malo pričekaju s ulaskom u emo pokret, barem do 14. godine kako bi 13., prvu godinu puberteta imale vremena za život bez depresije i loše glazbe. Osim toga, kako bi imale vremena shvatiti da postoje i bolje stvari u životu. Zašto takvi savjeti samo djevojkama? Jednostavno rečeno, dječacima se i dalje ne tolerira da budu cmizdravci.