Još uvijek jedemo gorke plodove tranzicije
Regionalnu kazališnu koprodukciju koja je otvorila novu, u svakom slučaju impresivno bogatu sezonu Teatra &TD u sezoni 2012/13, suprotno ustaljenom hijerarhijskom modelu, ovaj put su inicirali njeni izvođači.
Riječ je o projektu ‘Čekaonica’ napravljenom prema motivima istoimene drame koju su prije dvije godine na sceni Ateljea 212 u Beogradu postavili redatelj Boris Liješević i pisac Branko Dimitrijević, koristeći kao osnovu za izvedbeni tekst intervjue pojedinaca koji su bili svjedoci naglih političko-ekonomskih promjena u društvu. No, i Dimitrijević i Liješević su već osmišljenu formu preuzeli od verbatimne ideje njemačkog autora Klausa Pola. U Poleovom slučaju riječ je o životu stanovnika Njemačke nakon pada Berlinskog zida i ujedinjenja DDR-a i Zapadne Njemačke.
Ispovjedni teatarVeć okušana formula nakon beogradske se premijere pokazala ponovno uspješnom, a autori su, analizirajući kako je sličan politički rascjep utjecao na stanovnike ovih područja, ostvarili sadržaj koji je lako razumljiv i na scenama svih ostalih kazališta s područja bivše Jugoslavije. Stoga ne čudi što ga je tim mladih glumaca (Petar Cvirn, Irma Milović i Nikolina Ljuboja iz Hrvatske te Nađa Josimović i Emir Fejzić iz BiH) odlučio, uz doduše poprilično kraćenje originalnog sadržaja te kontekstualne intervencije, transponirati u Zagreb. Formalno podijeljena u četiri dijela koji prate četiri vremenski i narativno skokovite priče - zasnivajući se većinski na tematici zaposlenja i poslovanja u postranzicijskom vremenu - zagrebačka ‘Čekaonica’ estetski je jednostavna i režijski pročišćena kombinacija dramsko-ispovjednog teatra i naoko apstraktnih fizičkih sekvenci bez mnogo izvođačkih i scenografskih suvišnosti.
Ironija, a ne propitivanje‘Čekaonicu’ u svom redateljskom debiju potpisuje mladi Paolo Tišljarić, student druge godine ADU-a, te njegovi suradnici - studentica dramaturgije Mila Pavičević, koreografi Krunoslav Kolenić i Zrinka Lukčec te skladatelj Ozren K. Glaser. Iako je originalna ideja na svom putu iz Beograda do Zagreba izgubila ponešto na svojoj ispovjednoj autentičnosti (prije svega zbog preuzimanja već gotovog sadržaja) i socijalnoj težini, koja jest bila njena glavna odlika i s obzirom da većina scena nikad istinski ne zadire u problematiku kojom se bave, predstava ipak odiše odmjerenom i promišljenom glumačkom izvedbom te režijskom nepretencioznošću, koja svjesna vlastite nemoći više je zaokupljena ironiziranjem bolnih točaka nego propitkivanjem. Je li takva ironija još uvijek opravdana ili je obilježje generacije koja nema više mnogo za reći osim reinterpretirati probleme svojih prethodnika, više je pitanje ukusa gledatelja, a manje &TD-ove 'Čekaonice', koja je još uvijek dovoljno mlada da smije biti primarno zaokupljena ostvarivanjem uspješne izvaninstitucionalne suradnje.
