Apoksiomen znači ‘onaj koji se struže’ i jedna je od poza u kojima su starogrčki umjetnici prikazivali svoje atlete. Pozirajući za apoksiomena, sportaši su nakon treninga skidali prašinu i znoj s nauljenog tijela srpolikim instrumentom koji su zvali ksistra.
Hrvatski Apoksiomen jedna je od rijetkih sačuvanih grčkih skulptura koju je belgijski turist René Wouters otkrio dok je ronio 1999. pokraj Vele Orjule, otočića nedaleko od Lošinja. Arheolozi su ustanovili da je brod koji ga je prevozio potonuo putujući u neku od vila na Brijunima ili u sjevernoj Italiji. I taj je nalaz pomogao u otkrivanju kako se živjelo na Sredozemlju prije 2500 godina kad je, pretpostavlja se, skulptura nastala. Među najvažnijim je otkrićima ispitivanja te 192 centimetra visoke statue, tvrde u Hrvatskome restauratorskom zavodu, saznanje kako su živjeli i što su jeli glodavci u prvom stoljeću nakon Krista, kad se Hrvatski Apoksiomen ‘utopio’, i nekoliko desetljeća prije toga. Imao je taj brončani sportaš slabu točku poput Ahila. U stopalu lijeve noge bila je rupa kroz koju mu je miš, čini se, ušao u tijelo. U novo skrovište donio je oko dvadesete godine prije Krista i breskvu, čiju su košticu pronašli istraživači, a neki kasniji miševi unijeli su komadiće drva i ugljena. I dok su arheolozi istraživali što su jeli miševi u antičko doba, na onom drvetu i ugljenu valjda su kuhali ili pekli breskve, Lošinjani su pokušavali saznati što su jeli sportaši u vrijeme kad je nepoznati antički umjetnik napravio Hrvatskog Apoksiomena.
Prema antičkoj recepturiNisu Grci pisali ili urezivali u ploče kuharice u današnjem smislu pa je Lidija Kosmos, profesorica povijesti i sociologije u Srednjoj školi Ambroza Haračića u Malom Lošinju, sa svojim učenicima iščitavala tekstove iz antičke književnosti. Otkrili su da se mediteranska kuhinja nije previše promijenila do danas. Na banketima su se blagovale riba i drugi plodovi mora, meso i povrće, a na simpozijima, razgovorima i zabavi nakon banketa, vrlo često s orgijama, i to s dječacima, pilo se vino, koje je uz maslinovo ulje i žito bilo osnova antičke gastronomije. Valja reći da vino u staroj Grčkoj nije nalikovalo današnjemu. Dodavali su mu smolu da se ne bi kvarilo, zbog čega je bilo gusto i gotovo nepitko. Zato se miješalo s vodom, a pijenje čistog vina smatralo se barbarizmom. Tragom saznanja povjesničara krenuli su drugi nastavnici malološinjske srednje škole, Milan Žunić i Ivan Lukić. Oni su sa svojim učenicima osmislili desetke jela za Apoksiomenov banket. I nije na tome stalo. Turistička zajednica Malog Lošinja pokrenula je Feštu lošinjske kuhinje tijekom koje sedamnaest restorana iz Malog i Velog Lošinja te Nerezina priređuje jela po receptima za koje se vjeruje da sliče onima iz antičkog doba, a sve po promotivnoj cijeni: tri jela i čaša vina 115 kuna. U legendarnom restoranu Artatore, koji pamtim po jednoj od najbolji janjetina na lešo pripremljenoj prije gotovo dvadeset godina na poseban zahtjev malog društva, tako pripremaju janjeće kotlete u crnom vinu na bobu s krpicama te antički kolač od jabuka, meda i badema. Bocca Vera nudi sipe s bižima i njokima, ili kako se već ta tjestenina zvala u grčko doba, te pitu od skute, Bora bar iz Velog Lošinja pileću paštetu s kaparima, inčunima i kaduljom, a Manora iz Nerezina svinjski file punjen sokom od đumbira (valjda je iz Indije i prije više od dva tisućljeća stizao u Grčku), uz rižoto s kremom od buče.
Medejino (zlo)djeloZa listu ostalih restorana i njihove jelovnike valja se obratiti Turističkoj zajednici, a šteta je samo što sjajnu cresku janjetinu te jedinstvenu kvarnersku ribu i plodove mora ne prate i lokalna vina. Cres i Lošinj, naime, nisu baš poznati po tome plemenitom piću iako imaju dugu vinogradarsku i vinarsku tradiciju, pa čak i samorodnu sortu sušćan. Ime joj govori da potječe sa Suska, no uzgajala se stoljećima i na Cresu, Lošinju, Rabu, Unijama, Srakanama, Iloviku. Danas je u ozbiljnijim količinama ima samo na Krku, gdje je zovu sansigot. Šteta je što u Apoksiomenovu antičku kuharicu nisu uvrstili i to vino koje proizvode krčki vinari Katunar, obojica braće Ivan i Anton, te Ivica Dobrinčić. Osvježavajuća crna vina od sansigota sigurno bi pristajala uz jela od janjetine. Cres i Lošinj još nešto trebaju zahvaliti antici: to što su postali dva otoka. Rimljani su, naime, prokopali kanal kraj Osora kako bi lakše, odnosno brže, plovili, zato su ih razdvojili. Drugi, širi kanal, prokopan je 30-ih godina prošlog stoljeća bliže Malom Lošinju. Nad njim je pokretni most koji se podiže dvaput na dan, ujutro i popodne, kako bi si nautičari skratili put da ne trebaju ploviti oko otoka. Stotine brodica i jahti raznih tipova i veličina koje prolaze kanalom postale su i svojevrsna turistička atrakcija, pa se ni vozači automobila ne ljute kad moraju pričekati da se most spusti. A prije probijanja prvog kanala jedinstveni Cres i Lošinj zvali su se Apsyrtides, što se prevodi kao ‘Osorski otoci’. Ime je nastalo prema legendi u kojoj je kralj Etej iz Kolhide posjedovao zlatno runo kojeg se dočepao Jason, i to lukavstvom, uz pomoć čarobnice, kraljeve kćeri Medeje. Jason je pobjegao brodom Argo, a kraljev sin Apsirt krenuo je za njim. Medeja je namamila brata Apsirta na pregovore tijekom kojih ga je Jason ubio, rasjekla je Apsirtovo tijelo i njegove udove bacila u more. Od rasječena Apsirtova tijela nastali su Apsirtovi otoci - Apsyrtides.
Stanište bjeloglavih supovaJedinstveni Cres i Lošinj bio je najveći otok na Jadranu. Nakon razdvajanja malog otoka Lošinja od velikog Cresa najveći jadranski otok, tako su barem izmjerili 1911., bio je susjedni Krk. Novim mjerenjem otprije desetak godina ipak je ustanovljeno da je Cres pola četvornog kilometra veći od Krka. Lošinj i Cres poprilično se razlikuju. Prvi je zelen, obrastao šumom i okružen mnogim uvalicama s prekrasnim plažama u koje često zalaze i dupini. U Malom Lošinju je i Institut ‘Plavi svijet’ za istraživanje i zaštitu dupina te drugih morskih sisavaca i kornjača. Cres je pak visok i okrutan, no oba su otoka predivna. Lošinj je zbog lime poznat kao odlično mjesto za boravak ljudi koji imaju problema s dišnim putovima. Cresom na sjevernom dijelu dominira kamen, a na južnom su pašnjaci. Osim istoimenoga grada svakako treba posjetiti Lubenice, predivno selo na klisuri 378 metara iznad mora, ispod kojeg je predivna plaža. No prije spuštanja do nje treba dobro promisliti jer se poslije kupanja valja i vratiti u Lubenice. Zanimljivo je naselje i Beli. Ime je dobilo po kralju Beli IV. koji se ondje navodno skrivao od Tatara. Do prije nekoliko godina bilo je poznato i po centru Caput Insulae u kojem su zbrinjavali ozlijeđene bjeloglave supove. Danas je centar za zaštitu ptica grabljivica na obroncima Velebita pokraj mjesta Svetog Jakova i zove se Grifon, ali zdravi supovi ipak su ostali i na creskim klisurama. Prekrasan je pogled na tu golemu pticu u letu - i ne treba vjerovati legendama da kradu ovce, a mogli bi i djecu. Riječ je, ipak, o strvinaru koji se, kao što mu i ime kaže, hrani mesom mrtvih životinja.