U zemlji sambe, capoeire, užarenih pješčanih sprudova, najdivnijih guzova na planetu i, s druge strane, kriminala, siromaštva i favela, končano je počelo najiščekivanije nogometno prvenstvo u povijesti. Svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu mediji tepaju kao maestralnom sportskom eventu koji bi prema količini novaca, interesu publike i uzbuđenju trebao nadmašiti sva dosadašnja.
I u zemlji Hrvata oči su uprte u hrabru domaću reprezentaciju koja se u otvornoj utakmici bori s domaćinima u maniri biblijskih likova, Davida i Golijata, a kasnije, uf, neka im Bog pomogne. Ako ga ima, naravno. Ako se prognoze medija i nogometnih stručnjaka pokažu točnima i ovo zaista bude prvenstvo svih prvenstava, ovogodišnji će lipanj ostati upamćen i po najvećoj količini izlučenih testosterona, adrenalina i inih hormona koji upravljaju ponašanjem ‘fanovlja’ diljem planeta.
Fenomen nogometnog navijanja, posebno u Europi, već je desetljećima u fokusu sociologa, psihologa i kulturologa koji svoje radne sate posvećuju proučavanju razloga zbog kojih homo sapiensi toliko otkidaju na naganjanje lopte po travnatom terenu. Što prosječnog sportskog fana toliko veže uz njegov omiljeni tim? Iz kojeg dijela ljudskog uma dolazi ta nevjerojatna potreba da s toliko strasti podupiru neke, najčešće, potpune strance čija karijera nema nikakve veze s realnim životom fana? Kako mogu biti doživotno vjerni jednome klubu ili jednom sportu?
Odgoj fanova
Ta ljubav prema sportu postaje tim nevjerojatnija kad se na papir stave enormne cifre koje sponzori, navijači i klubovi troše na natjecanja. Prema istraživanju A.T. Kearneya iz 2012., globalno sportsko tržište teško je između 350 i 450 milijardi eura. Ta industrija opstaje (i to u tolikoj vrijednosti) samo zahvaljujući fanovima, pa je beskrajno važno da ih ekipa koja na kraju dana broji zaradu od bavljenja tim biznisom, uspijeva zadržati zainteresiranima, pretvori u doživotno lojalne ‘podupirače’ koji će, metaforički rečeno, ginuti za uspjeh svoga kluba ili omiljenog igrača. Tu im u prilog, kažu stručnjaci, idu i neke prirođene, genetske karakteristike svakog prosječnog Zemljanina (pogotovo muškarca) koji pokazuje interes za bilo kakvu sportsku disciplinu.
Jedan od autora koji je odlučio otkriti racionalne razloge često iracionalnog ponašanja navijača, sportski novinar Thomas Van Schaik, doznaje kako nekolicina čimbenika utječe i motivira fanove da životni vijek provedu u navijanju. Za početak, Van Schaik tvrdi da okolina, prije svega obitelj i prijatelji, od najranije dobi (osam do devet godina) počinju stvarati (ili odgajati) navijače. U toj dobi djecu uz sport veže isključivo iskustvo ili, jednostavnije, stvaranje dobrih uspomena. Dakle, to tada nema nikakve veze s nacionalnim identitetom, čestom potrebom fanova da uđu u ulogu trenera i izbornika, niti tada razmišljaju o koeficijentima ili kondiciji igrača.
Najmlađima je provod na tribini, dvorani ili gdjegod, jedino što im se urezuje u pamćenje, pa i o tome ovisi daljnji interes za sport. Kad je o starijim navijačima riječ, jedan od istraživača fenomena navijanja, profesor i autor niza knjiga na tu temu, Daniel Wann, tvrdi da nisu svi u jednakoj mjeri zainteresirani za sudbinu omiljenog im tima ili sportaša te da u tom smislu postoji osam različitih motiva temeljem kojih se postaje sportskim fanom (pozitivan stres, bijeg, zabava, ekonomski i estetski motivi, osjećaj pripadnosti, potreba za pripadanjem grupi, podizanje razine samopoštovanja i zadovoljavanje obiteljskih potreba).
Supstitucija stvarnosti
Također, Wann navodi da neki navijači preko sporta uspijevaju dobiti osjećaj pripadnosti i prihvaćenosti. Kako kaže, u trenutku kad im se počnu rušiti neke tradicionalne vrijednosti, kad se vizija o onome što bi trebala biti religija, obitelj ili država iskrivi ili ne ostvari u stvarnome životu, sport je često vrlo efikasan način da se popune te praznine ili kompenziraju razočaranja.
Neki pak stručnjaci u ljubavi prema sportu ne vide ništa tako rafinirano kao Wann, nego su uvjereni da je navijanje vrlo primitivna rabota, ukorijenjena u psihi čovjeka još od pradavnih dana. Drugim riječima, ljubav prema natjecanju ima veze s plemenskim natjecanjima kada se alfa mužjak u ime naroda bori za dominaciju na terenu (koliko god skučen on u to doba bio). Jedan od kolumnista New York Timesa, Adam Sternbergh, ne misli da o sportu valja razmišljati tako ‘duboko’.
Prema njemu, sportsko natjecanje nije velika metafora, pozornica na kojoj se odigrava drama o odlučnosti, hrabrosti i srčanosti. U životu je, piše Sternbergh, puno više prilika u kojima se prije možemo služiti tim metaforama od utakmica koje nisu ništa drugo nego promatranje ‘igrača koji gone loptu odjeveni u nešto što nalikuje pidžamama’. Postoji, prema Sternberghu, ipak jedna stvar zbog koje vrijedi biti sportski fan. Navijanje, naime, omogućava fanu da uloži određene emocije u nešto što u stvarnom životu nema nikakve posljedice.
U bilo kojem drugom natjecanju (primjerice političkim kampanjama) ishod može utjecati na kvalitetu života navijača i, zapravo, ponekad se može promijeniti i čitav tijek njegova života ili povijesti. Kao što se lako ‘unijeti’ u fikciju, proživljavati uspone i padove likova, tako je moguće i doživjeti poraze i pobjede omiljenih sportaša. Sportske priče nemaju jamstvo da će završiti ‘happy endom’, što će i rastužiti, razjariti navijače, ali ni na kakav način (osim ako je riječ o ekstremima) to neće utjecati na stvaran život. On će ostati takav kakav jest. Nepredvidiv, doduše, ali takav. E sad, osim tog proživljavanja emocija bez posljedica u stvarnosti, postoji još nekoliko stvari koje osjećaju ili dijele sportski fanovi. Recimo, lučenje testosterona.
Divljanje testosterona
Najopsežnije istraživanje na tu temu provedeno je 1994. godine kada je određen broj fanova talijanske i brazilske reprezentacije pristao na testiranje sline prije i po završetku utakmice. Pokazalo se da je razina testosterona talijanskim navijačima opala za nekih dvadesetak posto jer je Italija izgubila, a brazilskima se, pogađate, povećala za gotovo isti postotak. Osim toga, pokazalo se da navijači pobjedničkog tima neko vrijeme nakon utakmice imaju bolje mišljenje o sebi, zadovoljniji su svojim životom, čak misle i da su privlačniji. Možda je upravo taj osjećaj ugode nakon pobjede jedan od razloga zbog kojeg su navijači ‘nakvačeni’ na svoj tim, pa i doživotno ako treba.
Međutim, postoje i neki timovi koji su vječni gubitnici, ali unatoč tome imaju nevjerojatnu podršku svojih fanova. Ako navijače motivira osjećaj sreće nakon pobjede, što li onda motivira ekipu koja navija unatoč maloj vjerojatnosti da će njihov odabrani klub ikad zasjesti na tron? Zar nije bolno navijati mjesecima, godinama, desetljećima; uložiti toliko energije u momčad, a nikad ne kušati taj slatki okus pobjede?
Kako otkriva Van Schaik, odgovor leži u ‘prikrivenom mazohizmu’, ali i nekoj pomalo iracionalnoj ideji da će osjećaj odanosti i pripadanja kompenzirati svako nezadovoljstvo. Preživjeti znači pronaći smisao u patnji, a fanovi, pogotovo oni hrvatske nogometne lige, taj su smisao očito pronašli. U priči o navijanju ne treba zaboraviti ni na još jednu jako važnu i prilično privlačnu stvar: navijanje znači kompletno opuštanje ili, bolje rečeno, totalni raspust.
Tim, država, nacija
Za razliku od svakodnevnog života gdje valja misliti na norme ponašanja, u bodrenju omiljene momčadi nema baš nikakvih ograničenja (izuzev onih zakonskih, naravno). Na utakmicama je potpuno normalno ponašati se onako kako se ne biste ni ludi ponašali u svakodnevnom životu; moguće je galamiti, vrijeđati, urlati, vrištati, a da vas pritom nitko od ekipe s tribine ne smatra neuračunljivima ili ludima. Ne postoji nikakva samokontrola, navijači reagiraju instinktivno, poneseni emocijama, što je prilično katarzično.
Kako piše Van Schaik, najstrastveniji navijači imaju tendenciju identificirati se s timom, pa osjećaju i manju odgovornost za svoje osobno ponašanje. Činjenica da su okruženi istomišljenicima pruža im osjećaj sigurnosti, ali ih i na neki način pretvara u anonimuse koji (a to je jedino što rade) uglas i strastveno podržavaju tim. No to poistovjećivanje s grupom ne odnosi se samo na ekipu s tribine već i, često, na čitavu naciju. Tako se, primjerice, na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu ne bore jedanaestorica talentiranih nogometaša nego čitava država.
Pobjeda Vatrenih je pobjeda male zemlje s južne strane Balkana što, dakako, potpiruje strasti fanova. I premda je zaista točno da u životu postoji mnogo više stvari o kojima je moguće govoriti u metaforama, činjenica je da su navijači od ovogodišnjeg Mundiala stvorili nešto što on u svojoj suštini nije. Vatreni se ne bore za poziciju na nogometnoj ljestvici nego za čitav narod koji je dobio priliku pred cijelim svijetom dokazati svoju snagu i srčanost… Suludo, zar ne?