Tradicionalna podjela uloga na muške i ženske još je prisutna. I dalje su plava boja i akcijski junaci prikladni za dječake, a ružičasta i seksualizirane vile za djevojčice.
U ime svoje djece poklone kupujemo mi; roditelji, bake i djedovi, ujne i tete i svi oni koji u užoj obitelji imaju ta mala slatka stvorenja. I tu nije ništa sporno. Ipak želimo upozoriti na ružičasto-plavu kulturu koja vlada u društvu i izvire iz svih pora, a proteže se i na izbor igračaka.
Lopta je za dječake Riječ je o preživljavanju stereotipnih stajališta o muškom i ženskom spolu koja možda nesvjesno prenosimo na svoje nasljednike uz potporu uže i šire okoline te cijeloga društva, i to od najmlađe dobi. Tako imamo igračke za dječake i za djevojčice, boje prihvatljive za dječake (plava) i djevojčice (ružičasta), crtiće za dječake (akcijski junaci) i djevojčice (princeze, seksualizirane vile Winx), sportove za dječake (nogomet) i djevojčice (gimnastika, ritmika), a neki idu toliko daleko da opominju svoju djecu kako bi se kao dječak ili djevojčica trebali ponašati. Tako i danas možete čuti u parku zabrinute bake, pa čak i mame kako upozoravaju svoje kćeri i unučice: ‘Zar se pristoji da se djevojčica toliko zaprlja i uznoji od trčanja‘, ‘Lopta je za dječake, a ne za djevojčice‘, ‘Zar si zaboravila kako se fine djevojčice moraju ponašati‘. Dječacima se i dan-danas rugaju ako pokažu svoje osjećaje ili ranjivost i strah, i to ne samo vršnjaci nego i odrasli u okolini: ‘Prava si curica‘, ‘ Plače i strašljiv je poput kakve djevojčice‘. Primjera je bezbroj.
Ne radite to svom djetetu Ta tradicionalna podjela uloga na muške i ženske i danas je toliko prisutna da su roditelje koji ne želi robovati tim rodnim ‘diktatima‘, odnosno stereotipnoj podjeli na ono što je prihvatljivo i poželjno za dječake, a što za djevojčice suočeni s brojnim pritiscima. Doživjet ćete neugodnosti i negodovanje okoline čak i pri odabiru obične boje za svoje dijete. Ako mislite da pretjerujemo, pokušajte u prvom dućanu za svog dječaka kupiti majicu ružičaste ili crvene boje. Prodavačica će vam odmah naglasiti da je to za curice. Budete inzistirali upravo na toj boji, pomislit će da ste u najmanju ruku sišli s uma ili ste perverzan roditelj koji svog dječaka pod svaku cijenu želi pretvoriti u homoseksualca. S time smo se susreli i mi kad smo za svoga tada trogodišnjeg dječarca kupili ružičasti skafander koji nam je hitno trebao, a u izboru je bila još samo ‘drečava‘ zelena boja koja nam se nikako nije sviđala. Reakcije su bile nevjerojatne; od poznanika koji su se otvoreno čudom čudili na odabranoj boji do nepoznatih u parku koji su samo zbog boje našega neospornog ‘muškića‘ pretvarali u curicu komentarima: ‘Joooj, šteta što svoju slatku curicu šišate tako kratko!‘.
Kad smo kupovali pernicu za sada već predškolca, prodavačica nam je gotovo fizički zapriječila prilaz ‘ženskim‘ pernicama uza strogu napomenu da je to primjereno curicama. S obzirom na to da je izbor ‘muških‘ pernica vizualno bio vrlo nemaštovit (crne s natpisom ‘football‘ ili tamnosive s nekim neodređenim šarama), odlučili smo se hrabro za slatku ružičastu pernicu poznatog brenda Hello Kitty. Prodavačica nas je gledala kao da smo učinili kakav težak prijestup, a reakcije u vrtiću su bile tek mrvu bolje. Odgojiteljica je diskretno zakolutala očima s porukom: ‘Ne radite to svom djetetu‘, a djeca su na sav glas komentirala: ‘Gle, ima pernicu za curice!‘. Tako se nad našim mališanom nadvila opasnost da bude obilježen i drugačiji od drugih (naravno, u negativnom kontekstu) samo zato što nismo odabrali društveno prihvatljivu boju za dječake.
Odabir igračaka je biološki uvjetovan Da nije tragično bilo bi smiješno. A trebamo imati na umu da je podjela boja na ružičastu za curice i plavu za dječake najbenigniji stereotip u cijeloj pripovijesti o rodnim stereotipima. Što bi tek bilo da svog dječaka pošaljete u vrtić s lutkom? Vjerojatno bi vas pozvali na razgovor s vrtićkim psihologom! Isto tako odmalena je veći pritisak na dječake kad je riječ o rodnim ulogama. Djevojčicu koja se voli igrati s ‘igračkama za dječake‘ i previše je živahna i otvorena prema mjerilima tradicionalista, eventualno će proglasiti muškobanjastom, čak i s neskrivenim ponosom: ‘Neustrašiva je, pametna, vragolasta i pravi je vođa, poput kakva dječaka‘. Ali za dječake nježne i blage naravi posljedice će biti mnogo ozbiljnije i bolnije.
No vratimo se igračkama spočetka naše priče. Iako se vjerovalo da dječaci više vole autiće, pokretne igračke (lego-kockice i sl.), a djevojčice lutke i barbike isključivo na temelju društvenih očekivanja, istraživanja su u posljednjih desetak godina pokazala da je odabir igračaka ipak biološki uvjetovan. Djuečaci doista u pravilu više vole pokretne igračke i one s kojima nešto mogu raditi i slagati, a djevojčice lutke i igre s odijevanjem I dotjeriovanjem... To su pokazala istraživanja na majmunima (naravno, u Americi), jer su i mužjaci i ženke majmuna pokazali istu razliku pri izboru igračaka kao i djevojčice i dječaci. I nitko i ne tvrdi da nema razlika između spolova i jasno je da su mnoge uistinu biološki uvjetovane, no problem je u tome što te razlike društvo potencira do krajnosti - od već spomentog izbora boje za djecu do toga kako bi se trebali ponašati dječaci a kako djevojčice, koje emocionalne karakteristike i karakterne osobine bi na osnovi spola morali imati, a to ide pa sve do odabira zanimanja.
Zamke iz slikovnica i crtića I danas ćete naići na veliko čuđenje i nepovjerenje okoline ako na bilo koji način iskačete iz tradicionalne podjele uloga na muške i ženske. Kao odrasli odmah ste sumnjivi kad je riječ o spolnoj orijentaciji. A vaš mali dječak s lutkom zasigurno će izazvati zgražanje rodbine, ismijavanje vršnjaka i nepovjerljive poglede upućene vama kao nepodobnom roditelju sumnjivih odgojnih metoda. Tako, naime, nikada od njega nećete napraviti ‘pravog‘ muškarca.
A kakve se tek zamke kriju u dječjim slikovnicama, pričama, bajkama i crtićima! Sjetite se samo klasičnih bajki u kojima su princeze lijepe, dobre ali i bespomoćne, a redom ih spašavaju hrabri i neustrašivi prinčevi. U dječjoj su literaturi djevojčice mnogo češće prikazane kao pasivne, slatke, ovisne i prevrtljive, a dječaci kao snažni, pustolovni, nezavisni i slobodni. Majke su i dalje prikazane pri bavljenju kućanskim poslovima, kako kuhaju ručak, čiste kuću i slično, dok muškarci uređuju vrt, nešto popravljaju i rade u garaži. Dok se odmaraju i dalje čitaju novine ili gledaju televiziju.
Ja dobar - ti loš Glavni su likovi u slikovnicama i knjigama još češće dječaci, iako su istraživanja pokazala da je i djevojčicama kao i dječacima poraslo samopoštovanje kad je uspješan glavni lik bio njihova spola. Ženski likovi u crtićima su opet najčešće ili bespomoćni i pasivni ili seksepilni poput vila Winx, čime se djevojčicama šalje poruka da mogu biti moćne samo ako koriste svoj sekselpil. Akcijski junaci za dječake glede emocionalne inteligencije na razini su neandertalaca, a i dijalozi nisu ništa bolji: ‘Ja dobar - ti loš, ja ću tebe svladati i pobijediti, osvetit ću se, sve ću vas uništiti‘ jer sve se svodi na sirovu snagu, pobjedu i uništavanje. Logično je da takvi crtići neće pridonijeti emocionalnoj pismenosti dječaka.
A što roditelji u svemu tomu mogu učiniti? Ponajprije trebaju poticati razvoj cjelovite osobnosti svog djeteta neovisno o njegovu ili njezinu spolu. Potom sami moraju naučiti prepoznavati stereotipe koji djetetu mogu ograničiti slobodni razvoj ličnosti, a onda i dijete na to upozoriti. Krenite s pričama. Zašto za promjenu princeza ne bi bila ta koja je svojom dosjetljivošću i hrabrošću osvojila srce ili čak spasila svog princa? Istina, vaši bi se mališani mogli pobuniti zbog te promjene uloga, ali vi onda uskočite s blažom varijantom. Svom dječaku i djevojčici ponekad ispričajte priču u kojoj je djevojčica ta koja se hrabro i neustrašivo borila protiv teškoća i spasila svog prijatelja, ili pak o dobrom i nježnom dječaku kojem su se svi rugali samo zato što nije htio igrati nogomet i odmjeravati snage sa svojim vršnjacima. Jasno je da nitko od nas pojedinačno ne može mijenjati ‘krive drine‘ i rušiti postojeće stereotipove u društvu, ali zato možemo utjecati na svoju djecu i tako spriječiti da se prenose iz generaciju u generaciju. Barem u krugu vlastite obitelji i svojih potomaka.