Čehovmanija i dalje traje na daskama hrvatskoga kazališta. Zapravo, u posljednjih nekoliko sezona kao da se ne može dogoditi da bar jedno domaće kazalište ne postavi bar jedan tekst Antona Pavloviča Čehova.
I dok se u HNK napeto iščekuje premijera njegova ‘Višnjika’ u adaptaciji suvremenih domaćih dramskih autora i režiji slovenskog redatelja Vite Taufera, malo manja, komornija i neobičnija adaptacija ‘Tri sestre’ (sa samo jednom izvođačicom!) autorice Rone Žulj sprema se u teatru &TD. Nedavno smo mogli svjedočiti o popriličnom uspjehu koji je polučilo Srpsko narodno kazalište s čak šestosatnim gostovanjem drame ‘Galeb’ u režiji slovenskog autora Tomija Janežića. Upravo za tu dramu odlučio se i domaći autor s prepoznatljivom estetikom i dugogodišnjim kredibilitetom - Bobo Jelčić. Riječ je o redatelju koji je zasigurno prepoznatljiv i izvan kruga zagriženih ljubitelja kazališta. Njegov je dramsko-dokumentarni pristup kazalištu specifičan i odudara od većine domaće produkcije.
Inspirativna bazaNo Jelčić je daleko od toga da zadovoljava samo domaće standarde i s dugogodišnjom se umjetničkom partnericom, dramaturginjom Natašom Rajković, umjetničkom voditeljicom Kulture promjene SC-a i Teatra &TD, definirao i izvan granica zemlje s naslovima kao što su ‘Nesigurna priča’, ‘Grad u gradu’, ‘S druge strane’ itd., a za ovo ljeto sprema i velik autorski projekt na Dubrovačakim ljetnim igrama. Naravno, njegov ‘Galeb’, očekivano, nema mnogo zajedničkoga s originalnim Čehovljevim, nego samo služi kao dovoljno inspirativna i vrijedna baza za razvijanje eksperimentalnoga kazališnog dokumentarizma i glumačke igre koje se pokušava riješiti iako, jasno, to ne uspijeva, svih zapreka konvencionalne kazališne postavke. Za Jelčića to ovaj put, kao i mnogo puta prije toga, znači svojevrsnu introspekciju, s dugim stankama, standardnim prodorom stvarna vremena i prostora u kazališnu dinamiku, osvješćivanja realne prisutnosti naglašavanjem neizvođačkih jedinica poput tehničke ekipe te pokušaj artikuliranja da je, zapravo, doista važno jedino ono što je sada i tko su upravo sada ljudi u kazališnoj dvorani, bilo s ove ili one strane poznatoga četvrtog zida.
Prodor u realnoNajbolja je deficija predstave upravo ono što tvrdi sâm autor - ona nije pokušaj reinterpretacije velike teme, nego pokušaj komunikacije upravo sa samim Čehovom, kako je on uopće prisutan i potreban današnjici. Za Jelčića, očito, samo kao još jedan način za razdor onoga kazališnoga i prodora u realno. ‘Galeb’ je, u svakom slučaju, još jedan nekonvencionalan projekt koji će biti primijećen i pohvaljen, no, vrlo vjerojatno, unatoč svojoj duhovitosti neće biti zanimljiv konzervativnijoj publici, željnoj bar minimuma spektakla i inscenacije. Sva sreća, riječ je o dovoljno afirmiranom umjetniku koji odavno ima vjernu publiku, a novu mu (i mlađu) nije teško osvojiti.