'Poslovi u financijskoj industriji sve su manje moralni'

Rainer Voss, protagonist dokumentarnog filma ‘Gospodar svemira’ koji se prikazuje u sklopu međunarodnog festivala Zagrebdox, desetljećima je radio ondje gdje stoluju suvremeni bogovi - u financijskoj industriji. Iz nje je otišao početkom krize, dijelom i zato što je stigao red na mlađe (rođen je 1959.). Iskrena moralna introspekcija u filmu znatno je dublja od odgovora u ovom intervjuu. Štoviše, na neka pitanja, primjerice o tome što se doista dogodilo u Grčkoj, zatim i u Portugalu, Španjolskoj... nije želio odgovoriti (a u filmu su naznačeni). No poruka je jasna: ne potraži li novi Homo economicus negdje na tržištu zagubljeni moral, nova nas kriza neće zaobići.

• Odgledavši film, teško je ne povući paralelu s knjigom ‘Prikriveni ekonomski ubojica’. Zašto ste napustili ugledni svijet investicijskog bankarstva? 

- Posao ‘tradera’ napustio sam 2008., početkom krize, ali to nije bila iznenadna odluka niti je bila riječ o tome da sam osjećao krivnju. Nisam radio ništa iza čega i danas ne stojim. Jednostavno, financijski mlin prejako je mljeo i to se nekako poklopilo s introspekcijom koja je u nekim, mojim, godinama neizbježna.

• Što vas je pokretalo sve te godine?

- Upravo taj osjećaj ‘gospodara svemira’. Osjećaj adrenalina koji vas tjera da radite još bolje od drugih, ali ne zbog radi, svi smo ga imali više nego dovoljno, nego zbog iluzije da utječete na ekonomske tokove, pa i na povjerenje svijeta. Upravo će zato sve dok političari misle da taj posao ima veze samo sa zaradom svi pokušaji bankarske regulacije imati kratkoročne učinke. To je kao da pokušavate Marija Mandžukića spriječiti da igra nogomet tako da mu srežete plaću. Glupost!

• Kakav je iznutra svijet financijskih ‘tradera’?

- Zamislite ga kao sektu. Takvu u kojoj rad postaje žrtvom imaginarnih bogova, u mojem slučaju J. P. Morgana, McKinseyja i sličnih. Novac kao sredstvo kupnje skupih stvarčica u tom je svijetu postao mjera uspješnosti vašeg položaja u sustavu. Položaja koji pokazuje koliko ste blizu Bogu. No nemojmo se zavaravati, tako ne funkcionira samo bankarstvo. Promjena odnosa prema radu koji postaje dominantan dio naših života širi se poput virusa na globalno društvo. Infekcija je počela oko 2000. godine i vrijeme je da dođemo do srži problema. O krizi je napisano bezbroj knjiga i sve govore o tome kako je kriza nastala. Nijedna ne odgovara na pitanje zašto. Upravo se tim pitanjem bavi emocionalna ekonomija, brzorastući dio ekonomske znanosti.

• Možda i znamo kako je kriza nastala, ali nitko se ne odriče inovacija u financijama. Kako one uistinu funkcioniraju? Koliko stvarno pridonose biznisu?

- Više nego bilo koji drugi dio gospodarstva taj je osuđen da raste, a to znači da ste neprestano prisiljeni inovirati, često i reinovirati nove proizvode. Neki od njih, osmišljeni da smanje rizik u sustavu, korisni su, no većina je suvišna. Samo je u Njemačkoj oko 920 tisuća takvih instrumenata! I jedina im je uloga da služe špekulacijama privatnih igrača na tržištu. Za usporedbu, na policama je našega najvećeg supermarketa pedesetak tisuća proizvoda.

• Nije riječ samo o privatnim igračima i privatnim korporacijama, u toj su igri vrijednosnice država i gradova. 

- Postoji nezdrava međuovisnost države i financijskog sustava, što i jest ključni problem neuspješne regulacije. Država želi regulirati, ali bez isključenja sebe s tržišta jeftinog financiranja to nije moguće. U takvoj situaciji država si ne može priuštiti da istinski vidi rizik pa ga ignorira, u suprotnom će sustav koji gradite kolabirati.

• U filmu baratate podatkom za razmišljanje: prije dvadeset godina prosječno je vrijeme držanja kupljenih dionica bilo četiri godine. Danas - 22 sekunde!?

- To je dobar primjer koji pokazuje da nešto ne valja. Tržište kapitala utemeljeno je da bi se nove tvrtke ondje financirale i počele biznis te da tvrtke prošire kapitalnu bazu za organski rast. Originalna se ideja pretvorila u farsu. Kad sam ja počeo raditi, sredinom osamdesetih godina, svakoga su tjedna na njemačkom tržištu kapitala bila bar tri do četiri ‘debija’; u cijeloj 2013. samo njih sedam. To je karakteristično za današnji bankarski sustav: stvari koje su trebale služiti razumnoj namjeni - da, i derivativi! - promijenile su izgled. Da ne kažem da su izopačene.

• U filmu kažete da je u virtualnom sustavu sve u redu dok god ‘traderi’ donose profit. Što ako im to ne uspije?

- Tad izgubite naklonost bogova, pa ili ostajete i vegetirate ili odlazite u novu banku.

• Također se pozivate na staru izreku: privatni ulagači uvijek gube. Tko onda dobiva? Tko plaća račun?

- Dobivaju oni koji kontroliraju informacije. Ne mogu se sjetiti kad je tržište ikada bilo toliko daleko od ideala koje promiče ekonomska znanost kao što je sada. A tko plaća račun? Svi mi.

• Priznajete i to da nijedna profesija nije učinila toliko štete. 

- Razmislite: koja ljudska inovacija može cijelu civilizaciju odvesti u vrtlog propasti? Nuklearna sila? Oružja masovnog uništenja? Kompleksnost i međuovisnost financijskog sustava i naša ovisnost o njemu igra u toj ligi.

• Zanimljivo, nitko više ne govori o moralnosti financijskog biznisa, još manje o kriminalnim elementima. Zašto?

- Najprije trebamo razdvojiti kriminalna djela od nemoralnih. Ili, ako hoćete - amoralnih! Kriminal je cijena koju društvo plaća za svoju slobodu. Postoje pravila i zakoni koji to reguliraju, no znatno je zanimljivije i opasnije pitanje: zašto se normalni ljudi s normalnim vrijednostima ponašaju neodgovorno? Odgovor je: zbog homo oeconomicusa, vrste koju su stvorili financijska industrija i suvremeni biznis. Homo oeconomicus rođen je kao koncept koji sva naša ekonomska djelovanja simulira s pomoću hladnih, matematičkih modela. Homo economicus racionalan je, apolitičan, amoralan, aseksualan, i to ‘znanstveno’ reduciranje čovjeka na ekonomsku funkciju postaje ideal kojemu mnogi teže. Teže postati Gollum...

• Unatoč svemu prevladava mišljenje da se zemlje ne izvlače iz krize, pogotovo u Europi, zato što imaju prevelik javni sektor i neproduktivnu radnu snagu, zbog čega gube konkurentnost na svjetskom tržištu. Slažete li se s time?

- To su tvrdnje koje odgovaraju na pitanje ‘kako’, ali ne objašnjavaju zašto je dana ‘x’ neka zemlja, recimo Grčka, stigla pod reflektore iako su informacije koje su kružile i tog dana i dan prije i dan poslije posve jednake. Slikovito, zamislite da je Europa poput nekoliko kina i u jednom od njih, a ne znate kojemu, netko je stisnuo ‘Požar!’. Svi traže izlaz...

• Je li industrija naučila lekciju? Jesu li to naučili i ulagači?

- Ne bih rekao. U jednom trenutku karijere bio sam, među ostalim, zadužen za to da odlučim koji će ulagač i koliko dobiti novoplasiranih vrijednosnica ako potražnja za njima bude veća od ponude. Onaj tko je iskusio takvu situaciju i razgovore s ulagačima koji idu uz to znaju da se lekcije ne uče. Ako postoji nešto što nazivamo inteligencijom roja, onda bi morao postojati, bar kad je riječ o ljudskom rodu, i idiotizam roja.

• Biste li takvim zaključkom opisali i trenutačno stanje u bankarskoj regulaciji?

- Manično-depresivni ciklus čedo je današnje ekonomije, zbog toga bih rekao da sljedeća kriza viri iza vrata.

• Jeste li barem vi nešto naučili iz karijere ‘tradera’? Što možete poručiti naraštajima koji tek stižu raditi na slavne financijske adrese?

- Sve što sam vam rekao nije utemeljeno na ekonomskoj analizi, nego na vlastitom iskustvu nekoga tko je imao prilike vidjeti stvari koje se pruže samo rijetkima. Upravo zato mislim da se trebamo vratiti starome Kantovu načelu kategoričkog imperativa, pri čemu nam je dana sloboda da sami odlučujemo o tome što je moralno, no ipak je jasno što to nije. Poslovi u financijskoj industriji sve su manje moralni, zato novim naraštajima poručujem: ako ne znate je li nešto moralno, samo razmislite o posljedicama. Ne treba nam seminar o tome što je dobro ili loše, samo razmislite o tome što bi vaša baka rekla o onome što radite. Sigurno bi vas posramila.